Legenda američkog filma danas putni 80 godina. U godinama kada su njegovi vršnjaci već uveliko u penziji, Klind Istvud – sa deset nominacija za Oskara kao glumac, režiser i producent – nema baš nikakvu namjeru da ih prati. Režiser koji je u svoj dom već donio dvije dragocjene statue (kao režiser „Neoproštenog“ i „Djevojke od milion dolara“) i dalje svake godine snima po jedan film. Prije tri mjeseca smo imali prilike da u bioskopima pogledamo „Nepobjedive“, još jedan film sa Met Dejmonom, triler „Ubuduće“ izaći će za božićne praznike, dok je „Huver“ priča o kontroverznom direktoru FBI, u fazi predprodukcije. U protekloj deceniji Istvud je režirao devet filmova, među kojima su i „Mistična rijeka“, „Pisma sa Ivo Džime“ i „Gran Torino“.
Da li ćete slaviti svoj rođendan?
- Kada se stigne do 70. godine, dešavaju se mnoge stvari, a jedna je od njih da više ne slavite rođendane. To sam zabranio i mojoj supruzi. Izričito sam joj stavio do znanja: „Molim te, ne želim nikava slavlja“. Ne želim da otvaram poklone i pretvaram se da sam dobio baš ono što sam želio. Ne želim ništa. Jednu čašu vina, najviše.
Već 55 godina glumite, dok ste kao reditelj počeli „tek“ sa 60 godina. U čemu je tajna?
- Ponekada režiseri ne smatraju da treba da se posvete na nečemu sve dok to dovoljno ne sazre. Da sam se posvetio samo vesternu kada sam vratio se iz Italije šezdesetih godina, vrlo brzo bih se našao van igre. Tajna dugovječnosti je jedinstvena: mijenjati se, stalno se mijenjati i uvijek tražiti nove stvari kojima ćeš se posvetiti. Dok god budem dovoljno svjestan, publici ću nuditi ono što je u mojoj mogućnosti, a što je mnogo više od onoga što sam ponudio sa svojih 40, 60 ili 70 godina. Sada osjećam da sam na nivou uloge koja mi pripada.
Plašite li se smrti?
- Sumnjam. Majka me naučila da kada me nešto više ne zabavlja, pravo je vrijeme prepustiti se nečemu drugom i časno izgubiti.
Zbog čega ste željeli da režirate „Ubuduće“?
- Scenario je bio izuzetan. Riječ je o trileru sa elementima natprirodnog, koji je napisao Piter Morgan, pisac scenarija za „Kraljicu“ i „Frost protiv Niksona“. Sve je u zapletu. Nakon toga treba naći dobre glumce: za mene je to od velikog značaja. Ako imaš dobar scenario i glumačku ekipu, zaista je nemoguće da takav film ne uspije.
Vaš naredni film je biografija Edgara Huvera...
- Sada sam u onoj fazi života kada ne želim da se ponavljam. Možda bi me to moglo zadovoljiti da sam mlad. Ovako, ni jedan žanr me posebno ne privlači, kao što je to bio slučaj prije četrdesetak godina.
Stvarate vrlo brzo...
- Prosto prezirem da pravim brojne probe i ponavljam snimanje. Volim da režiram kao što su režirali filmovi u kojima sam ja igrao, što znači da stalno razmišljam korak unaprijed, i predlažem kako bi trebalo da izgleda neka scene. Ako se ostalima ne dopada moje viđenje, sve prepuštam zajedničkom dogovoru. U svakom slučaju, nikada ne kažem: „Stani tu i ponovi svoju repliku, u stvari, ponovićemo je još 25 puta. To je pretjerivanje...
Uvijek ste režirali na takav način?
- Ne, tačnije tako sam počeo od filma „Neoprošteno“. Zamolio sam Džina Hekmana da obnovi svoju scenu dok smo se pripremali za snimanje. On je počeo i bio toliko dobar, da sam mu rekao: „Stani! Uključimo sve odmah i počnimo sa snimanjem“. Nisam želio da se izgubi sva ta svježina, ta prirodnost.
Kakva atmosfera vlada na Vašem setu?
- Volim da uvijek vlada smirenost. Asistenti režije rade iz gluve sobe i sa slušalicama, kako ne bi činili glumce napetim. Ne kažem čak ni čarobnu riječ „Akcija!“, već samo „Kada budete spremni, počnite“.
Da li ste ikada zažalili što niste prihvatili ulogu Džejmsa Bonda kada je Šon Koneri odlučio da prestane da tumači taj lik?
- Ne. Smatrao sam da agenta 007 treba da igra Englez. Istina, ima neke britanske korjene, ali to nije isto. Pored svega, nije to baš bila uloga za kojom sam čeznuo.
Po Vama, na koji način se promijenila filmska industrija?
- Svi imaju samo jedan cilj: da zarade što više tokom prve sedmice prikazivanja filma. Prosto su opsjednuti idejom da postanu oni koji će zaraditi najviše. Ma, to je nebitno.
Vas ne interesuje zarada?
- Uopšte. Samo želim da snimam priče koje mi se dopadaju. Ako uz to budu zapažene, to je dobro. Ali se zaista ne brinem: svako ima slobodu da cijeni ono što želi.
Smatrate li da ste s vremenom postali manje upadljivi?
- Postao sam više strpljiv. Mislim da je to posljedica činjenice da imam mnogo djece, ali nas i starenje čini manje upadljivim. Male stvari više nisu toliko bitne kao nekada, i niko se više ni ne brine zbog sitnica.
Imate sedmoro djece (sa pet različitih žena) i između najstarijeg i najmlađeg, koji sada ima 13 godina, je skoro 33 godina razlike. Kako izgleda biti otac u godinama?
- Biti otac u mojim godinama je fantastičan osjećaj. Iako sam uvijek mnogo radio, nikada nisam zapostavljao djecu. Ne propuštam ni jednu njihovu utakmicu, iako znam da je najmanje smiješno to što su svi ostali očevi mnogo mlađi od mene. Ali je zabavno... U mojim godinama sve se cijeni mnogo više nego inače.
Šta Vas okupira kada ne radite?
- Volim sve da radim polako. Igram golf skoro svaki dan i volim da popijem Badvajzer. Ali je nabolje to što i dalje volim da radim. Mislim da me to drži mladim: uvijek držati mozak u dobroj formi.
Nakon „Gran Torina“ izjavili ste da se više nećete vraćati glumi. Da li to i dalje mislite?
- Pa, nema baš mnogo scenarija koji predviđaju da glumi 80-godišnjak. Uz sve to, i dalje sam veoma zauzet režiranjem, da bih našao i vremena za neku rolu. Sada je moje mjesto iza kamere. I još ne razmišljam koliko bi mi bilo drago da to mjesto napustim dok sam na vrhu. Ne želim da budem poput boksera koji nastavljaju da budu u ring čak i kada njihova borba više nije na nivou.
Po čemu biste voljeli da budete upamćeni?
- Većina onih koji me budu pamtili, ako ih bude, sjećaće me se kao akcionog heroja. I to mi odgovara. Nema ničeg lošeg u tome. Ali će vjerovatno postojati i neko ko će me pamtiti po drugim filmovima, onim u kojima sam želi da dobijem neke druge bitke. Tačnije, volio bih da tako bude.
„La Repubblica“
(Prevela K.J.)
