Na sceni između crkava u Budvi (ali i u okolini scene), sinoć je u okviru dramskog programa festivala Grad teatar izvedena predstava “Slučaj Virdžina“, nastala po tekstu Stele Mišković, u režiji Dore Ruždjak-Podolski.
Predstava je koprodukcija Kraljevskog pozorišta Zetski dom i Centra za kulturu Tivat, a u autorskom timu, pored Mišković i Ruždjak -Podolski, učestvuju i Saša Božić (dramaturgija, scenski pokret i dizajn svjetla), Tijana Todorović (kostimografija), Ivanka Vana Prelević (scenografija), te Stanislav Kovačić i Luka Radović (muzika).
U predstavi igraju Goran Vujović, Marija Maša Labudović, Marta Šćekić, Anđelija Rondović i Pavle Novaković.
„Slučaj Virdžina“ bavi se sudbinama žena koje su u patrijarhalnim sredinama Balkana bile prinuđene da preuzmu mušku ulogu u porodici, potiskujući sopstveni identitet, tijelo i glas. Iako je dramski okvir konstruisan oko fiktivnog lika Vanje, temelji predstave leže u dokumentarnim istraživanjima i istinitim biografijama.
Glumica Anđelija Rondović kazala je da je s temom bila upoznata i prije početka rada, jer je prethodno izvodila sopstveni performans inspirisan istim fenomenom.
“Mislim da je ovo nešto čega Crna Gora treba da se stidi, a ne da se ponosi. Ovo nije tema koju smo prevazišli. Stana, vjerovatno posljednja deklarisana virdžina u Crnoj Gori, umrla je 2016. godine. Na sreću, zahvaljujući nekoliko ljudi iz nacionalnog servisa, ta priča je dokumentovana“, kazala je Rondović.
Naglasila je da su pokušali da dođu do živih potomaka jedne od porodica, te da su sa publikom željeli podijeliti osjećaj važnosti ove teme.
“Kad god dođe neka starija osoba u publiku, uvijek pomislim kako bi bilo lijepo da on zna da smo napravili ovu predstavu. Ovo u nama izaziva pregršt emocija, kako u nama, tako i u svima vama”, kazala je Rondović.
Potvrdila je da su gotovo sve sudbine utemeljene na istinitim podacima.
“Priča o Vanji je jedina izmišljena, ali sve ostalo počelo je dokumentarnim materijalom. Istraživanje je bilo temeljno. Ovo su zbilja istinite sudbine“, kazala je glumica.
O dosadašnjim reakcijama publike, Rondović je rekla da je predstava igrana na Cetinju i u Dubrovniku.
“Ljudi, čak i oni koji su negdje ranije gledali neki film o ovoj temi, ne pretpostavljaju da je sve to bilo ovako kako jeste. Predstava ih iznenadi dubinom i težinom“, navela je ona.
Na pitanje o utisku koji ostavlja igranje u ambijentu Starog grada u Budvi, kazala je da svaka scena donosi nešto novo iako je vrlo izazovno igrati predstavu na otvorenom.
“Uvijek je izazovno igrati ovako intimnu predstavu na otvorenom. Moraš da govoriš vrlo glasno o vrlo intimnim stvarima. Koliko to pomaže, toliko i odmaže. Ali s druge strane vidimo mjesec, vidimo zidine, i vjerujem da ti ambijenti podsjećaju publiku na kamene kuće u kojima su oni živjeli. To publiku pogodi na neki način“, smatra glumica.
Njena koleginica Marta Šćekić dodala je da je i sama bila upoznata s temom, ali da se o njoj rijetko govorilo.
“To je fenomen za koji svi znaju da je postojao, ali kao da je bio daleko. Kao da su virdžine nešto iz prošlosti poput dinosaurusa. A posljednja je umrla prije svega sedam, osam godina. Tema je zapravo vrlo aktuelna”, naglašava ona.
Šćekić je ukazala i na širi društveni kontekst, podsjećajući da represija nad ženama i danas postoji.
“Nisu virdžine samo kod nas. Važno je pričati o tome da žene i dalje nemaju pravo glasa, da se stvari dešavaju i danas, i kod nas i u svijetu. Nekad jedni drugima zamazujemo oči govoreći da smo nešto riješili, ali to su sitni pomaci. A toliko života je palo pod tu čizmu. Meni je najstrašnije to što ne vidim da smo ranije išli naprijed, pa da sad idemo nazad. Mislim da nikad nismo ni bili dovoljno naprijed”, kazala je Šćekić.
Ambijentalna scena između crkava ostavila je poseban utisak na ansambl i pružila dodatni sloj značenja.
“Ova predstava je takva da je uvijek uzbudljivo igrati. Svaki prostor donosi nešto novo, uvijek je zanimljivo šta možeš da iskoristiš. I ne treba gledati šta može da ti odmogne jer onda sve odmaže“, zaključila je Šćekić.
Predstava „Slučaj Virdžina“ dokumentarističkim pristupom, angažovanim tonom i snažnim glumačkim izrazima, upotpunjena pažljivo komponovanim vizuelnim i muzičkim elementima, ostavlja snažan utisak i otvara prostor za društveni dijalog o pitanjima roda, slobode i kulturnih naslaga koje i dalje oblikuju život žena u savremenom društvu.
Igranje na Gradu teatru potvrdilo je snagu ovog scenskog čitanja kao jednog od najpotresnijih i najprećutanijih fenomena sa prostora Crne Gore i Balkana.
