On se zove Zoran Kulina. I ne, nije to ime koje se uči u čitankama, niti ga nose ulice ili škole. Ne, to je ono ime koje šaptom izgovaraju preživjeli iz opsade Sarajeva. Ono ime koje smrdi na mržnju, barut, prašinu i krv. Zoran Kulina je bio snajperista. Ne bilo kakav. Onaj s misijom smrti. Onaj koji je imao pogled s brda, pogled bez duše i nišan na djeci opkoljenog grada.
I sad, 2025. godine, trideset godina nakon što je opsada Sarajeva završena, podignuta je krivična prijava protiv njega i još petorice njegovih saboraca. Da, 30 godina nakon što je dijete ubijeno metkom koji je Kulina ispalio – neko je rekao: “E, hajmo sad!”
Na snimku koji je 2021. godine objavio francuski novinar Philippe Buffon, vidi se kako Kulina, obučen u uniformu Vojske RS, puca snajperom. Kamera bilježi trenutak. Pogodak u glavu civila. Kulina komentariše: “U glavu, čovječe!” i dodaje: “Odlično. Je… li im mamu.”
To je bio rat, ali ne rat protiv vojnika. Ne. To je bio rat protiv civilnog pulsa Sarajeva i njegovih građana. Protiv onog ljudskog što hoda, diše i voli. Protiv djeteta koje ide po kiflu. Protiv starice koja s kantom prelazi ulicu. Protiv penzionera koji čeka u redu za hljeb. Protiv svakog koji se usudi živjeti.
Banalnost zla i konobar koji vas uslužuje
Kulina je, prema istraživanjima portala Istraga, nakon rata radio kao konobar u Istočnom Sarajevu. Usluživao je piće. Ispod njegovih noktiju više nije bilo tragova baruta, već masnoće od krompirića, alkoholnih jedinjenja i zaslađivača. I tu dolazimo do Hannah Arendt i njenog pojma “banalnosti zla”. Jer nije zlo uvijek demonsko, monumentalno i dramatično. Ne. Ponekad je obučeno u kecelju, sipa kafu i pita vas hoćete li sok ili mineralnu. Da, da, baš vas pita. Ponekad je zlo konobar. Tu, među nama. Nije urlik, nije mitraljez, nije snajper. Zlo je “običan čovjek“ komšija i poznanik, koji je nekad pucao u vašu djecu, a sad vam kaže: “Izvolite račun” i “Divan dan, zar ne?“
A snajperisti? A imena tog zla?
Osim Kuline, prijave su podnesene i protiv: Radomira Markovića, Zorana Markovića, Stanka Lazića, Ljubiše Bajića i Zdravka Samardžije. Oni su, po svemu sudeći, bili dio snajperske jedinice koja je terorisala stanovnike Nedžarića, Dobrinje i Švrakina Sela.
Radomir Marković je do nedavno radio u firmi Telemach. Sasvim običan građanin, rekli biste. Bio je na aparatima jedne druge vrste – onima koji spajaju internet, dok je nekad bio priključen na one koji spajaju nišan i smrt. Ljubiša Bajić i ostali su godinama bili nevidljivi. Ne po zakonu, nego po volji institucija i države koja se ne petlja u svoj posao.
Zanimljivo je kako su snajperisti iščezli iz zakona, ali ne i iz sjećanja. Jer svaki Sarajlija zna kako se hoda ispod konopca koji razdvaja život od smrti. Svaki zna šta znači riječ “snajperska aleja”.
A država? Ona je, čini se, zaboravila. Do sada. Znate li da nema optuženih, a kamoli osuđenih snajperista? Makar do sad.
Kamera ne laže
I ko je rekao istinu? Kamera.
Zahvaljujući aktivistima, ponajprije Nihadu Aličkoviću, video je ugledao svjetlo dana. Bio je to materijal koji se ne da opovrgnuti.
Na snimku: nišan, pogodak, smrt. Nema montaže. Nema “bio sam na drugom mjestu”. Nema “nisam znao”. Samo: “U glavu, čovječe!”
Sarajevsko kantonalno tužilaštvo konačno je preuzelo predmet. Ponavljam: 2025. godine. Da ponovimo za sve one koji tvrde da “pravda dolazi sporo, ali dostižno”:
opsada Sarajeva: 1992-1995.
objavljen snimak: 2021.
tužilaštvo se aktivira: 2025.
To nije pravda. To je hronika institucionalnog kukavičluka i javašluka.
Pravda je kao tramvaj
Da podsjetimo: u opsadi Sarajeva ubijeno je više od 11.000 ljudi, od čega 1.601 dijete. Većina ih je ubijena snajperskim hicima i granatama. Često dok su se igrali. Često dok su trčali. Često dok su bili samo – živi. I svaki od njih je zauvijek zaustavljen u pokretu. Ne od Boga, ne od prirode, nego od snajperskog metka, hladnog i tačnog.
I sad, nakon decenija tišine, institucionalne amnezije i “nismo znali”, neko se sjetio da ipak, eto, postoji video. I da bi valjalo nešto uraditi. Ali šta ćemo s hiljadama koji nemaju snimak? Hoće li i oni čekati YouTube pravdu ili ljude dovoljno uporne i strpljive da umjesto države istražuju?
A žrtve? A porodice ubijenih? Oni nikad nisu zaboravili.
Majke koje su pokapale djecu, braća koja nisu dočekala stariju sestru iz prodavnice, djeca koja su ostala bez djetinjstva i roditelja… Oni su svi znali. Znali su i građani Sarajeva. Znali su svi – osim onih koji su morali znati. Pravda je bila kao tramvaj – kasni, nekad ne dođe, a kad dođe, ne znamo ide li uopšte na pravu stanicu.
Zašto sad?
Jer više nije moguće sakriti snimak i očiglednost. Jer su ljudi više puta pokazali prstom na zločinca. Jer je možda nekome postalo neprijatno. Jer je možda neko u instituciji, konačno, nakon 30 godina, odlučio da ne bude kukavica. Ali ne treba nam pravda iz nelagode i lične hrabrosti pojedinca. Treba nam pravda iz dužnosti i obaveze.
Jer, ako ni zbog čega drugog, onda da bi mrtvi mogli konačno da prestanu vrištati u našim snovima.
Ima li zaključka?
Ako Zoran Kulina i njegovi saborci ikada sjednu na optuženičku klupu, to će biti presuda ne samo njima – već i svim institucijama koje su šutjele. Ako se ovo završi kao još jedan predmet u ladici, onda znamo da je snajper samo nastavak politike drugim sredstvima.
U Sarajevu, metak iz 1992. ili 1993. i dalje putuje. Putuje kroz vrijeme, kroz dokumente, kroz tužilaštva i medije. I neće stati dok ne pogodi istinu. A istina je da su neki ljudi ubijali djecu. I živjeli slobodno. Ispod radara. Ispod zakona. Ispod svakog ljudskog dostojanstva. Sve ove decenije.
Vrijeme je da prestanu živjeti ispod – i počnu odgovarati pred zakonom. Zločin ne zastarijeva, busamo se svi u pravna prsa. Neka država to i dokaže.
