Roman “Smrti se podvaljuje” nova je knjiga crnogorskog književnika Milorada Popovića, objavljena u izdanju Otvorenog kulturnog foruma i Antene M.
Popović je jedan od najistaknutijih crnogorskih autora, dobitnik međunarodnih i domaćih priznanja za književnost, uključujući i Njegoševu nagradu. O njegovom novom romanu, iz reda istaknutih hrvatskih i evropskih pisaca, pisao je Miljenko Jergović.
“Ovo je čudnovat roman. Sve u njemu faktografski je do u tančinu vjerodostojno. A istovremeno sve je plod velike imaginacije. Samo što se povremeno ne zna čije. Ovo je pripovijest, rasprava i esej. Roman u formi obračuna s vlastitom poviješću. U njega je upleteno nekoliko biografija, Kišova je jedna od njih, ali nema među njima biografije koja bi doista bila dovršena i s kojom bi priča bila dovršena. Da bi mogla biti dovršena, potrebno bi bilo da se smrti ne podvaljuje” zapisao je Jergović.
Izdavači knjige su Darko Šuković i Goran Martinović, a urednica izdanja je Dragana Tripković. Knjigu je likovno opremila Suzana Pajović, a lekturu i korekturu potpisuje Đorđe Šćepović.
Podsjetimo, Milorad Popović je autor više knjiga poezije i dvije knjige eseja na temu crnogorskog nacionalnog pitanja. Djela su mu prevođena na brojne strane jezike.
Autor je romana “Karnera” i “Čovjek bez lica”. Dopisni je član Europske akademije poezije, čije je sjedište u Luksemburgu. Predsjednik je Crnogorskog društva nezavisnih književnika, i izdavač časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja “Ars”. Jedan je od najnagrađivanijih crnogorskih pisaca, a među priznanjima najznačajnija su “Risto Ratković”, Miroslavljevo jevanđelje, za zbirku poezije “Raskršća”, "Meša Selimović", za roman “Karnera”, Trinaestojulska nagrada, Njegoševa nagrada, za roman “Čovjek bez lica” i povelja "Ivan Crnojević".
U nastavku možete pročitati kraći odlomak iz novog romana:
“Na velikoj terasi novog hotela Grand – koji je svečano otvorenprije godinu dana,početkomljeta 1983. – za dva stola sjede tri gosta. Za jednim stolomsu pisac Grobnice za Borisa Davidoviča i reditelj kultne televizijske serije Kamiondžije, u čijim su glavnim ulogama bili Pavle Vujisić i Miodrag Petrović Čkalja. Pisac i rediteljzadubljeni su u dnevnu štampu – Danilo Kiš je čitao beogradsku Politiku a Milo Đukanović titogradsku Pobjedu – i u jednom časureditelj je podignuo glavu i pogledao u mom pravcu.
Klimnuo je glavom, i ja sam klimnuo, i lagano mu mahnuou znak pozdrava. Onda sam polakoiz kožne komesarske torbe, gotovo istovjetne kakvu je preko ramena nosio i Kiš –jedinonasljeđe odoca – izvukaopresavijenu Književnu reč, koju sam slučajno kupio na kiosku, jer sam zapravo tražio titogradski književni dvonedjeljnik Ovdje. Dok sam uzimao titogradsku reviju pogled mi se zadržao na naslovnoj strani beogradskog književnog lista velikog formata, na čijoj je naslovnoj strani najavljenesejLasla Vegela o poetici Kišovog Peščanika.
Onda sam pogledao prema staklenim vratimahotelskog bara neću li zazreti konobara,ali pažnju mi je privukao čovjekkrupne četvrtaste ćelave, izrazitotamnopute glave, poput Crnog Arapina iz narodne pjesme, koji je sjedio za prvim stolom, desno od vrata. Na prvi pogled zapazio sam njegove šake, izrazito velike, kao u drvosječe ili bivšeg boksera teške kategorije,povijena ramena i grudni koš uvučen, kao u plućnih bolesnika.
Utoliko se na vratima pojavi konobar, koji je tromim korakom krenuo prema mom stolu. “Espreso”, konobar me mrzovoljno, reklo bi se podsmješljivo pogledao, što je nesvjesna reakcija kelnera pijanaca prema gostima koji naručuju kafu ili bezalkoholno piće. Pravio sam se da ne primjećujem njegovu ironiju, jer u tom času zanimalo me nešto drugo. Glavom sam pokazao prema crnomanjastom gostu: - Ko je onaj ćelavi tip? - Nagib Sinanović”…
