Šeste večeri FIAT-a prisustvovali smo predstavi „Smrt u Dubrovniku“, koju nam donosi crnogorski dramski studio „Prazan prostor“, u saradnji sa NVO Akcija za ljudska prava. Predstava, u režiji Petra Pejakovića i dramaturgiji Anje Pletikose, prethodno je osvojila nagrade za najbolju predstavu i najbolju dramaturgiju na 35. Marulićevim danima, a FIAT je prvi crnogorski festival na kom gostuje od Korifeja 2024.
U predstavi igraju Slaviša Grubiša, Emir Ćatović, Pavle Prelević, Pavle Novaković, Miloš Kašćelan, Kristijan Blečić i Maša Božović.
Predstava se bavi opsadom Dubrovnika, koja se odvijala u periodu od 1.10.1991. do 31.05. 1992. svukupno trajući sedam mjeseci, četiri nedelje i dva dana, s posebnim fokusom skrenutim na iskustva i postupke crnogorskih vojnika, kako profesionalnih tako i dobrovoljaca.
Autentična svjedočanstva
Predstava je bazirana na arhivskim i autobiografskim podacima. Skoro sav tekst je preuzet ili iz crnogorskih medija objavljenih u tom periodu, ili iz ličnih svjedočenja (autorski tim je proveo godinu dana intervjuišući desetine bivših crnogorskih vojnika i dobrovoljaca kako bi sakupio materijal za predstavu). Međutim, tekst je sve samo ne suvoparan ili sačinjen od ravnih informacija. U pitanju je strmoglavi vrtlog emocija, stilskih izraza i snažnih postupaka.
Predstava se bavi napadom na Dubrovnik, i mnogobrojnim žrtvama tog čina, od onih slavnih, poput pisca Milana Milišića i fotografa Pava Urbana, do mnogobrojnih zaboravljenih od strane istorije, poput zemljoradnika koji su živjeli u graničnim selima.
Ali, predstava se ne zaustavlja ovdje, već širi fokus: ispituje ulogu medija u konfliktu, ne samo kao pristrasnih izvještača, već kao aktivnih učesnika koji su možda i zakuvali čitavu situaciju; političarima s obje strane koji raspiruju nacionalističku mržnju zarad svojih materijalnih ciljeva; pitanjem usmene istorije, lokalizovanih neoficijalnih narativa i kulture ćutanja; sviješću mlađih generacija o bliskoj prošlosti; pitanju lične i kolektivne odgovornosti; neimenovanim i dalje nepoznatim herojima, poput ljudi u vojnim fabrikama koji su na bojište slali prazne granate, i iznad svega, patnjom, stradanjem i traumom mladih ljudi koji su iz želje da zaštite svoju domovinu izmanipulisani u besmisleni krvavi sukob koji je pripomogao njenom uništenju, a koji su poslije toga odbačeni i zaboravljeni od strane svih.
Lični pečat glumaca i snaga ansambla
Predstava se odlikuje nedostatkom klasične podjele likova. Glumci nastupaju ili kao hor, ili u određenim scenama preuzimaju neimenovane, tipske uloge (na primjer, otac koji nagovara sina da se prijavi kao dobrovoljac zarad porodične časti, ili grupe vojnika na samrti). U ovim scenama iskazuje harmoničan timski rad, ali i sposobnost da svojim ulogama dodaju lični pečat, individualni šarm koji osigurava da niko od njih neće proći nezapažen.
Posebna pažnja se mora skrenuti na Pavla Novakovića, koji je uskočio umjesto Emira Ćatovića, što se ne bi dalo zaključiti iz njegove igre, već to saznajemo iz međusobnog dobacivanja glumaca, u jednom od momenata u kom se ruši četvrti zid; i Mašu Božović, koja s izuzetkom dva upečatljiva monologa, na početku i kraju predstave, provodi skoro čitavih 165 minuta komada bez teksta - ali sve vrijeme prisutna na pozornici, neverbalno učestvujući u scenama, izlazeći na kraj s ograničenjem svoje uloge kroz efektivna i kreativna glumačka riješenja.
Žanrovska raznolikost i dramaturška hrabrost
Dramaturško-rediteljski pristup je poseban, jer je skoro svaka scena drugačija u žanru, tonu i pristupu. Poetski realizam, parodija, interakcije sa publikom, nadrealizam i drugi pravci se smjenjuju jedan za drugim, zahtijevajući izuzetnu disciplinu glumaca i autorskog tima, koji ipak uspijevaju da učine da čitava predstava bude koherentna.
Scenografija je obmanjujuće jednostavna, mada na sceni nema velikih promjena, niti glomaznog dekora ili instalacija, pametna upotreba rekvizite i osvijetljenja dovodi do potpune transformacije prostora, lako nas uljuljkavajući u osjećaj da smo čas na plaži, čas u studiju, ili na selu, ili u mrtvačnici... Pri ovom specifičnom igranju, prostorna ograničenja Dodest sale pripomogla su izvedbi, jer je ekipa spretno iskoristila dati prostor da bi kreirala intimnu, klaustrofobičnu i zagušujuću atmosferu. Premijera predstave je inače bila održana u starom Vojnom hangaru u Ulici Veliše Mugoše u Podgorici, što joj je pridodalo sloj značenja koji nažalost ovdje nije bilo moguće replicirati.
Nada, oproštaj i vjera u čovječnost
Uprkos mračnim temama kojima se bavi, predstava „Smrt u Dubrovniku“ je fundamentalno optimistična. Vođena empatijom i nadom, ona vjeruje ne samo u ličnu odgovornost, ne samo u mogućnost oproštaja i pomirenja, niti u mogućnost mladih da odaberu prijateljstvo umjesto rata; ona suštinski vjeruje da je to osnovno stanje čovjeka, da je ljubav prema bližnjem nešto s čime se pojedinac rađa, nešto što mu je oduzeto toksičnom kulturom i manipulacijama vlasti, ali što on uvijek može izabrati da vrati, kao što se sav otrov može isprati i sve laži i prevare izaći na vidjelo.
Produkciju potpisuje Marija Backović, kostim Lina Leković, scenografiju Vana Prelević, muziku Ilija Gajević, grafički dizajn Ivana Vujošević, fotografiju Krsto Vulović, a video Mladen Ivanović. Asistenti na projektu su bili Milana Matejić, Andrija Rašović i Bogdana Kostić, a Anđelija Rondović je bila saradnik na pokretu.
