Tridesetogodišnji ruski državljanin Mihail Nikolajevič Šabunjin prije šest dana ušao je u streljanu u Danilovgradu kao korisnik, a iz nje izašao nakon što je ubio trojicu zaposlenih, zbog čega stručnjak za bezbjednost Ivan Pekić smatra da istraga, osim motiva i njegovog kretanja, mora odgovoriti i na pitanje kako je sistem kontrole omogućio da pristup oružju preraste u trostruko ubistvo.
Šabunjin je u ponedjeljak u streljani „Češka zbrojevka“ u Danilovgradu ubio trojicu zaposlenih, a potom pobjegao prema Herceg Novom, gdje je, nakon što ga je policija locirala i opkolila, izvršio samoubistvo.
Policija je saopštila da je tokom potjere pucao prema službenicima, ali da niko od njih nije povrijeđen.
I dok istražitelji utvrđuju motiv, kontakte, kretanje i sve okolnosti koje su prethodile zločinu, sagovornik Pobjede Ivan Pekić ističe da je ovaj slučaj otvorio i pitanje koje ne bi trebalo da bude zatvoreno smrću Šabunjina, da li je negdje prije pucnjave postojala karika kroz koju je rizik mogao biti prepoznat.
Prema dosadašnjim informacijama, Šabunjin je i prije počinjenog zločina dolazio u streljanu, koristio usluge i komunicirao sa zaposlenima. Prema ocjeni Pekića, upravo tu činjenicu bi istraga trebalo da ispita.
Zločin
Prema informacijama koje su objavili mediji, neposredno prije zločina Šabunjin je tražio da puca sa dva pištolja, a nakon završenog gađanja okrenuo je oružje prema zaposlenima.
Prvo je usmrtio instruktora Momira Radonjića (67), a potom se uputio prema prostoriji za izdavanje oružja, gdje je ubio 24-godišnjeg Petra Globarevića i četiri godine mlađeg Nemanju Kapora.
Vlasnik objekta ostao je živ jer je u trenutku napada spavao u susjednoj prostoriji.
Šabunjin je nakon toga uzeo oružje i municiju i pobjegao automobilom jedne od žrtava.
Vozilo je ostavio u Rogamima, nakon čega je nastavio taksijem prema Primorju.
Kada je stigao u Herceg Novi, nije imao novca da plati vožnju, pa je taksisti ostavio telefon i pasoš kao zalog.
Lociran je u šumovitom području iznad Tople, gdje su ga opkolile policijske jedinice.
Tokom akcije pucao je prema policajcima, ali niko od službenika nije povrijeđen. Akcija je okončana u 3.45 časova poslije ponoći kada je Šabunjin, satjeran u bezizlaznu situaciju, izvršio samoubistvo.
Time je završena višečasovna potraga za njim, ali su otvorena pitanja o tome kako je čovjek bez kriminalnog dosjea uspio da od korisnika streljane postane trostruki ubica.
Ivan Pekić smatra da se upravo između prvog dolaska u streljanu i posljednjeg pucnja nalazi prostor koji treba posebno analizirati.
On smatra da nije dovoljno utvrditi ko je ubica.
"Ovo pitanje mora biti jedno od centralnih pitanja bezbjednosne analize ovog događaja. Sama činjenica da je riječ o stranom državljaninu ili licu koje nije član streljačkog društva ne može sama po sebi biti tretirana kao bezbjednosni indikator visokog rizika. Međutim, svako lice koje ostvaruje pristup prostoru u kojem se nalazi vatreno oružje mora biti obuhvaćeno jasno definisanim procedurama identifikacije, provjere, evidencije i nadzora", kazao je Pekić.
Ukazuje da, ukoliko je jedno lice u više navrata koristilo streljanu i ostvarivalo neposredan pristup oružju i municiji, onda se mora analizirati ne samo da li je formalna procedura postojala, već i da li je ona dosljedno primjenjivana u praksi.
Sa stanovišta bezbjednosnog menadžmenta, dodaje, posebno je važan princip kontinuirane procjene rizika.
"Bezbjednosni rizik nije statična kategorija i ne može se zasnivati na pretpostavci da je lice bezbjedno samo zato što je ranije koristilo streljanu bez incidenata. Ključno pitanje zato nije samo ko je korisnik, već na osnovu čega mu je omogućen pristup, ko je taj pristup odobrio, pod kojim uslovima, kakav je bio nivo nadzora i da li su postojali mehanizmi za pravovremeno prepoznavanje promjene ponašanja korisnika. Upravo na toj relaciji između normativno propisanih procedura i njihove praktične implementacije treba tražiti eventualne bezbjednosne slabosti", navodi Pekić.
Kontrola
Pitanje bezbjednosti streljane, prema njegovim riječima, ne završava na tome da li je korisnik pokazao lični dokument.
Potrebno je, kako navodi, znati ko ga je identifikovao, ko je evidentirao njegovo prisustvo, ko mu je izdao oružje i municiju, ko je nadzirao gađanje i šta se dešava sa oružjem nakon završetka korišćenja.
"Sistem bezbjednosti streljane mora se posmatrati kao integrisan i višeslojan sistem zaštite, u kojem svaka pojedinačna mjera predstavlja jednu kariku u lancu bezbjednosti. Identifikacija korisnika, provjera njegovog statusa, evidencija oružja i municije, kontrola izdavanja i povrata, fizički nadzor i procedura reagovanja predstavljaju međusobno povezane elemente jednog sistema", precizira Pekić.
Kritične tačke, kako je kazao, mogu postojati u bilo kojoj od tih faza.
"Međutim, posebno bih izdvojio trenutak kada korisnik iz formalno legitimne aktivnosti prelazi u situaciju koja zahtijeva pojačani nivo nadzora", navodi Pekić i upozorava na razliku između pukog vođenja evidencije i stvarne bezbjednosne kontrole.
Od velike važnosti, kako je kazao, jeste da evidencija sama po sebi nije bezbjednosna mjera ukoliko se podaci iz evidencije ne analiziraju.
"Ako postoji informacija da određeno lice učestalo dolazi, koristi određeno oružje ili neuobičajeno često koristi određenu količinu municije, ti podaci moraju imati bezbjednosnu funkciju. Drugim riječima, savremeni bezbjednosni sistemi moraju omogućiti da se na osnovu prikupljenih podataka prepozna šta odstupa od uobičajenog obrasca ponašanja. Tu je upravo razlika između administrativnog vođenja evidencije i stvarnog upravljanja bezbjednosnim rizikom", pojašnjava sagovornik Pobjede.
Efekat poznatog lica
Raniji dolasci Šabunjina u streljanu za Pekića otvaraju pitanje da li je prethodno poznanstvo sa zaposlenima smanjilo nivo opreza. Pekić to označava kao jednu od hipoteza koju istraga mora provjeriti.
On pojašnjava da u bezbjednosnoj praksi postoji fenomen „efekat poznatog lica“, odnosno tendencija da se prema osobi koja je ranije više puta prošla kontrolu razvije viši stepen povjerenja i niži nivo profesionalnog opreza.
"Problem nastaje kada lično iskustvo zaposlenog počne da zamjenjuje formalnu proceduru. Činjenica da određeno lice ranije nije predstavljalo problem, ne znači da ono u budućnosti ne može predstavljati bezbjednosni rizik. Zato je jedan od osnovnih principa profesionalnog sistema zaštite da procedura mora biti jača od subjektivne procjene zaposlenog", navodi Pekić i dodaje da poznavanje korisnika može biti relevantna informacija, ali nikada ne smije biti razlog za ukidanje ili ublažavanje propisanih kontrolnih mehanizama.
Upravo zbog toga, kako je kazao, potrebno je utvrditi da li su u konkretnom slučaju sve procedure primjenjivane na isti način svaki put, bez obzira na prethodno poznanstvo zaposlenih sa korisnikom.
Stranac nije automatski bezbjednosni rizik
Iako se u javnosti govori o činjenici da je Šabunjin bio ruski državljanin i da nije bio član streljačkog društva, Pekić upozorava da se procjena rizika ne može zasnivati samo na državljanstvu.
"Smatram da je potrebno unaprijediti i pooštriti procedure za sve korisnike koji nijesu članovi streljačkih društava, ali ne bih podržao model u kojem bi državljanstvo samo po sebi predstavljalo kriterijum za automatsko označavanje lica kao bezbjednosno rizičnog", navodi Pekić.
Savremeni pristup bezbjednosti, kako je pojasnio, treba da počiva na procjeni rizika, a ne na automatizovanim pretpostavkama.
"Strani državljanin mora biti identifikovan, evidentiran i podvrgnut jasno definisanoj proceduri kontrole, ali isti princip mora važiti i za domaće državljane koji nijesu članovi klubova. Potrebno je uspostaviti višeslojni model kontrole koji obuhvata identitet korisnika, osnov njegovog korišćenja streljane, način pristupa oružju i municiji, ponašanje tokom korišćenja i nivo neposrednog nadzora. Dakle, cilj nije diskriminacija, već smanjenje prostora za zloupotrebu sistema", pojašnjava on.
Potrebno je, dodao je, utvrditi porijeklo svakog komada oružja, način na koji je oružje dospjelo u ruke osumnjičenog, ko je odobrio njegovo korišćenje, kako je evidentirano izdavanje i kakav je nivo nadzora postojao u trenutku korišćenja – smatra Pekić.
Upozorava da ne treba unaprijed zaključivati da je postojao propust, ali da činjenice zahtijevaju detaljnu provjeru.
"Činjenica da je oružje iz prostora koji bi trebalo da bude pod režimom kontrolisanog korišćenja postalo sredstvo izvršenja najtežeg krivičnog djela zahtijeva dubinsku bezbjednosnu reviziju kompletnog sistema", navodi on i dodaje da posebno treba analizirati da li je postojala adekvatna fizička i proceduralna kontrola, da li su nadzor i odgovornost zaposlenih bili jasno definisani i da li su postojali mehanizmi kojima bi se eventualno rizično ponašanje moglo pravovremeno uočiti.
Planirao ili reagovao?
Ranija komunikacija Šabunjina sa zaposlenima, izbor mjesta i način na koji je poslije ubistva pokušao da se udalji, kako je kazao Pekić, mogu biti važni za rekonstrukciju njegovih namjera.
Ipak, Pekić ne želi da iz dostupnih podataka izvede konačan zaključak.
"Na osnovu javno dostupnih informacija, mogu se oprezno identifikovati određeni elementi koji mogu upućivati na prethodnu pripremu, ali bi bilo metodološki neodgovorno prije završetka istrage iznijeti konačan zaključak o stepenu planiranja", istakao je.
Ukazuje da je u kriminološkoj analizi potrebno razlikovati pripremu krivičnog djela od načina njegovog izvršenja.
Moguće je, kako navodi, da određeni segmenti događaja budu unaprijed pripremljeni, dok sam tok izvršenja bude obilježen impulsivnim ili nepredvidivim ponašanjem.
Zato bi, kako je kazao, slučaj trebalo posmatrati kroz ponašanje prije, tokom i nakon izvršenja djela.
"Posebnu pažnju treba posvetiti izboru lokacije, načinu pristupa oružju, prethodnim kontaktima, komunikaciji, ponašanju neposredno prije događaja i aktivnostima nakon njega. Tek povezivanjem svih tih elemenata možemo dobiti pouzdanu procjenu da li je riječ o planskom obrascu, impulsivnoj eskalaciji ili njihovoj kombinaciji", pojašnjava Pekić.
Šabunjin je tokom bjekstva mijenjao prevozna sredstva, ali nije napadao ljude sa kojima je dolazio u kontakt. Taksista ga je čak opisao kao osobu koja se ponašala poput uobičajenog putnika. Pekić smatra da ovo ponašanje ubice treba analizirati, ali bez preuranjenih zaključaka.
"Takvo ponašanje predstavlja značajan predmet kriminološke i bezbjednosne analize i može ukazivati na određeni stepen usmjerenosti ponašanja nakon izvršenja djela", navodi Pekić.
Međutim, ističe da iz takvog obrasca ne možemo automatski izvesti zaključak o njegovom motivu ili krajnjem cilju.
"To bi predstavljalo pretjeranu interpretaciju pojedinačnih činjenica. Istražitelji moraju napraviti vremensko-prostornu rekonstrukciju, odnosno povezati njegovo kretanje sa komunikacijama, kontaktima, mogućim pomagačima, izborom pravaca kretanja i ponašanjem prije i poslije događaja. Tek takva rekonstrukcija može dati odgovor na pitanje da li je postojao unaprijed definisan plan bjekstva ili je njegovo kretanje bilo rezultat improvizacije nakon izvršenja krivičnog djela", zaključuje sagovornik Pobjede.
Slaba karika
Pekić smatra da se dolazi do ključnog pitanja kada se povežu raniji dolasci Šabunjina u streljanu, odnos sa zaposlenima, pristup oružju, način napada i bjekstvo.
"Za mene je ključno pitanje kako je jedan naizgled legitiman kontakt sa streljanom prerastao u situaciju u kojoj je kontrolisani pristup oružju postao instrument izvršenja najtežeg krivičnog djela. Tu moramo povezati sve elemente: prethodne dolaske, način provjere korisnika, odnos zaposlenih prema njemu, pristup oružju i municiji, ponašanje neposredno prije napada, moguće motive, komunikaciju, kao i ponašanje nakon događaja", pojašnjava Pekić.
On ističe da istraga ne smije biti usmjerena samo na odgovor na pitanje ko je izvršilac.
"To je neophodno, ali nije dovoljno za potpunu bezbjednosnu analizu. Potrebno je utvrditi i da li je neko nešto propustio, gdje je eventualno došlo do slabljenja sistema kontrole, da li su postojali rani indikatori koji su mogli biti prepoznati i koje sistemske mjere treba preduzeti da se sličan događaj ne ponovi. Upravo tu se razlikuje klasična kriminalistička istraga od šire bezbjednosne analize događaja", pojašnjava Pekić i zaključuje da cilj bezbjednosne analize nije samo rekonstrukcija onoga što se dogodilo, već i identifikacija ranjivosti sistema koje su omogućile da se događaj dogodi.
Građani kao oči sistema
Nakon što je policija objavila fotografiju Mihaila Šabunjina i pokrenula potragu, značajan dio informacija o njegovom kretanju stigao je upravo od građana.
Ljudi koji su ga prepoznali ili uočili njegovo kretanje obavještavali su policiju, čime su, u situaciji u kojoj su se službenici istovremeno nalazili u potrazi za ubicom na velikom prostoru, postali važna karika u njegovom lociranju.
Za stručnjaka za bezbjednost Ivana Pekića, to pokazuje da se bezbjednost ne može posmatrati isključivo kao posao policije i drugih državnih institucija.
"Uloga građana u ovakvim situacijama može biti od izuzetnog značaja i predstavlja važan element koncepta integralne bezbjednosti i policije u zajednici. Nijedan savremeni bezbjednosni sistem ne može imati potpunu fizičku i informativnu pokrivenost teritorije. Policija ne može biti prisutna na svakom mjestu u svakom trenutku, dok građani svakodnevno predstavljaju svojevrsnu društvenu mrežu ranog upozoravanja", navodi Pekić.
Upravo zato, prema njegovoj ocjeni, važno je da se informacije koje građani dostavljaju ne posmatraju samo kao pomoć u konkretnim potragama, već kao dio šireg sistema ranog upozoravanja.
Pekić ukazuje i na drugu stranu tog odnosa – povjerenje.
"Građanin će biti spreman da prijavi sumnjivo ili rizično ponašanje samo ako vjeruje da će njegova informacija biti profesionalno obrađena i da zbog toga neće biti nepotrebno izložen riziku", ukazuje Pekić.
To povjerenje, prema njegovim riječima, mora biti dvosmjerno. Institucije moraju građaninu omogućiti jednostavan i bezbjedan način da prijavi informaciju, ali istovremeno moraju imati kapacitet da je brzo procijene i utvrde da li ona ima operativni značaj.
"Zato bezbjednost države ne čine samo policija, vojska, obavještajno-bezbjednosne službe i drugi institucionalni akteri. Bezbjednosni sistem čini i građanin koji je spreman da odgovorno reaguje", zaključuje Pekić.
