Da li će ministar spoljnih poslova Srbije biti smijenjen posle 18. decembra, kada se održi skupština Demokratske stranke ili nekoliko mjeseci kasnije, kada se bude rekonstruisala Vlada? Tajming smjene možda i nije toliko bitan. Međutim, posljedice Jeremićeve odluke da se ne ide na dodjelu Nobelove nagrade za mir tek slijede i za zvanični Beograd neće biti ni malo prijatne.
Sva brzopletost Jeremićeve odluke proističe iz nejasne srpske spoljne politike, jer je zvanična Srbija zvanično za spoljnopolitičke prioritete proglasila - SAD, EU, Kinu i Rusiju. Balansiranje između ta četiri oslonca spoljne politike se - u „slučaju Nobel“ - pokazalo kao neizvodljiv zadatak. Istovremeno, „slučaj Nobel“ opravdao je i sve dosadašnje primjedbe kritičara spoljne politike da se ne može štrikati istovremeno na četiri razboja.
Dvostruki pritisak na Beograd: Ovonedjeljni „slučaj Nobel“ je pokazao da pritisak na Beograd obavljaju istovremeno i Kina i EU.
Kina molbom (čitaj uslovljavanjem) da zvanična delegacija iz Beograda ne ide na dodjelu nagrade smatrajući to nekom vrstom duga što Kina nije priznala Kosovo, ali i uslovom da se ispune obećana ulaganja u Srbiju. Planiranao je, naime, da Kinezi u Srbiji finansiraju gradnju dva mosta i Peking traži protivuslugu Beograda.
Na drugoj strani, zvaničnici Evropska Unije su bili neprijatno iznenadjeni odlukom Beograda da ne šalje zvaničnika na dodjelu Nobelove nagrade za mir, jer su ljudska prava za nju itekako važna. Zato su u Briselu bili prilično iznervirani potezom Vuka Jeremića.
Kada je, samo nekoliko časova nakon Jeremićeve oduke, zvanična Srbija promijenila stav i ekspresno poslala zaštitnika građana (!?) na dodjelu Nobelove nagrade opet je napravljena – dvostruka šteta. Kina je sada uvrijeđena, iako je Peking saopštio da neće menjati politiku prema Kosovu. Opet, EU je prilično ljuta jer Srbija i dalje koketira sa Kinom na najosetljivijem pitanju - ljudskim pravima. Sada je otvoreno pitanje: kako će EU dalje vjerovati Srbiji da je iskrena u evropskim namjerama i u uvođenju evropskih vrijednosti, ako za jednu od osnovnih vrednosti – zaštitu ljudskih prava – donosi oprečne odluke u samo jednom danu?
Skupština DS-a: Sva ova diplomatska igra se dešava pred najavljenu Skupštinu Demokratske stranke i mediji su se počeli javno pitati - da li će se demokratskim metodama raspravljati o greškama ministra Jeremića?
Prvo je smjenu Jeremića najavio Press a potom je i dobro obaviješteni Blic, koji ima izvore iz Tadićevog kabineta, počeo je špekulisati da su ministarski dani Vuka Jeremića odbrojani.
Kako sada stvari stoje, rasprave unutar DS-a o Jeremićevoj smjeni – neće biti. Makar na Skupštini ili prije nje. No, ukoliko Jeremić ne bude izabran za potpredsednika stranke biće i njemu jasno o čemu se radi i kakve su mu pozicije.
Inače, ministrova neposlušnost počela je prije nekih mjesec dana kada je istakao svoju kandidaturu za jedno od pet potpredsedničkih mesta u Demokratskoj stranci. Predsjednik DS-a Boris Tadić je tada ministru rekao da se ne kandiduje, ali ga drčni Jeremić nije poslušao. Valjda „ponijet svojim zaslugama“ i lobiranjem po svijetu za nepriznavanje Kosova počeo je da lobira za svoju kandidaturu po opštinskim odborima.
U trci za potpredsjednike konkurišu i stari prekaljeni stranački aktivisti: Dragan Đilas, gradonačelnik Beograda, Dragan Šutanovac, ministar odbrane, Bojan Pajtić, predsjednik vojvodjanske vlade, Dušan Petrović, zamenik predsjednika te portparol Jelena Trivan, jer je među potpredsjednicima zagarantovano jedno mesto za žene. Pomenuta ekipa zajedno lobira da se domogne potpredsjedničkih mjesta, a o tome kakvi su odnosi u DS-u najbolje govori izjava Dragana Đilasa.
Na pitanje jednog tabloida da izabere između Vuka Draškovića ili Vuka Jeremića, gradonačelnik Đlas je mirno izabrao – Vuka Draškovića, jer je, kako je naglasio, „Drašković doprinio demokratizaciji Srbije“. Što će reći da Jeremić, po Đilasu, i nije doprinio demokratizaciji vlastite zemlje.
Ministrova brzopletost: U takvoj stranačkoj atmosferi agilni Jeremić je samostalno donio odluku da se ne ide u Oslo na dodjelu „Nobela“, pravdajući to - dobrim odnosima sa Kinom. Ali, situacija je bila još komičnija kada su tu odluku komentarisali i odobravali premijer Srbije Mirko Cvetković i potpredsednik Vlade Božidar Djelić iz čijih izjava se jasno vidjelo da - ne znaju o čemu se radi. Tadić je ćutao, a kada su njegove stranačke kolege završile sa olakim izjavam i on je progovorio. Tadić je naglasio da on „potiče iz disidentske porodice“, da razumije dodjelu Noeblove nagrade ali da, eto, da „neće da se miješa u rad Vlade“.
Koliko se nije miješao, vidjelo se ubrzo: nekoliko sati nakon Tadićeve „neutralne izjave“ odlučeno je da je zaštitnik građana Saša Janković, kao specijalni izaslanik premijera se pojavi na dodjeli Nobelove nagrade.
Koliki je uticaj Borisa Tadića, svjedočio je sam Jeremić. Na pitanje da prokomentariše Tadićeve riječi o slučaju „Nobel“ ministar je skrušeno odgovorio: „Niko nema prava od nas iz državne uprave da komentariše stavove i izjave predsjednika, to bi bilo neprimjereno i nepristojno“.
Poljuljano povjerenje: Nakon što je dva dana dobijao packe, ministar Jeremić je shvatio da mu je položaj ozbiljno ugrožen. I u međunarodnim krugovima počelo je da se glasno šapuće kako se agilnom ministru spoljnih poslova drma stolica.
Analitičari, naravno, se ne bave samo pozicijom Vuka Jeremića, nego političkom porukom koju bi poslao vrh zvaničnog Beograda. U slučaju Jeremićeve smjene ili definitivnog poraza na Skupštini Demokratske stranke, to bi mogao da bude znak da je Boris Tadić, odnosno državni vrh Srbije, odlučio da se oslobodi predstavnika radikalne struje koja je – pod maskom odbrane srpskih nacionalnih interesa - spremna i na sukobljavaje sa međunarodnom zajednicom što Srbiju odvlači od evroatlanskih integracionih procesa.
Naravno, Jeremić uvek može da kaže da je jedan od najpopularnijih ministara prema svim dosadašnjim istraživanjima. Boris Tadić - koji je Jeremića oduvijek štitio možda ga, ipak, neće smijeniti odmah, jer bi smjena bila loša i za samog Tadića, makar unutar Srbije.
Naime, srpski predsjednik je više puta Jeremića kvalifikovao kao „najboljeg ministra u Vladi Srbije“ i ako bi ga sad ekspresno smijenio vjerovatno bi sam Tadić bio izložen žestokim kritikama, što nije poželjno u nastupajućoj predizbornoj godini.
Ipak, šta o svemu misle ministri, progovorio je samo Rasim Ljajić. Na stranačkoj skupštini 12. decembra on je ocijenio: „Ljudi danas u Srbiji više vjeruju svakom učesniku „Farme“ nego bilo kom političaru“, i založio se za smanjenje ministarstava čak za deset mjesta. Zašto je ministar svoje kolege uporedio sa „Farmom“ i da li se sada preporučuje za neko novo ministarsko mjesto - nije jasno. Ali, što se srpske spoljne politike tiče ona je poljuljana već drugi put u poslednja četiri mjeseca.
Srbija je praktično promijenila svoju - godinama vođenu - spoljnu politiku ovoga septembra, kada je (opet pod pritiskom) zajedno sa EU podnijela rezoluciju o Kosovu Generalnoj skupštini UN. Do tada je pitanje Kosova bilo vrhunski spoljnopolitički prioritet a odnosi sa drugim zemljama gradili su se u skladu sa njihovim stavom prema kosovskoj nezavisnosti. Pitanje je, samo, da li su toga svjesni ljudi poput Vuka Jeremića i da li će takvi radikalni potezi biti više tolerisani od Tadića.
Očito je da jesenji obrt u spoljnoj politici Beograda nije tek slučajnost: sada je na redu ispunjavanje Upitnika, potrebna je nova efikasna diplomtska inicijativa i novi gafovi, poput ovoga posljednjeg Jeremićevog, Beogradu se više ne smiju dešavati. To bi mogla biti loša vijest po Jeremića i one koji zastupaju radikalne stavove u Vladi Srbije – njihovo vrijeme prolazi, iako su mladi godinama.
Violeta CVEJIĆ
