U istoriji Crne Gore do 1918. godine dvije su velike sile imale posebno važnu ulogu: Turska i Rusija. Turska kao okupator i neprijatelj, Rusija kao saveznik i zašitnik. Ali, što je interesantno, obje su zaslužne za veliko istorijsko ime Crne Gore. Ne znam kako bi izgledala naša nacionalna istorija da nije bilo Turske, niti kako bi izgledala naša nacionalna država da nije bilo Rusije. Turska je protivnik za poštovanje, i mislim da je bila čast imati takvog neprijatelja. A kakav je saveznik i prijatelj Crnoj Gori bila Rusija?
Osjećaj hrišćanske i pravoslavne solidarnosti nije podstakao rusko interesovanje za Crnu Goru, niti je tačno da je Rusija pomagala i podržavala Crnu Goru iz ljubavi prema crnogorskom narodu ili iz sažaljenja zbog njegovog stradanja. Rusko interesovanje za Crnu Goru, a kasnije i pomoć crnogorskoj oslobodilačkoj borbi, rezultat je koncepta njene balkanske ili antiturske politike, koji je kreiran kada je započeo rusko-turski konflikt zbog teritorija oko Crnog mora. U carskoj kancelariji za spoljne poslove su smatrali da će ratovanje protiv Turaka biti lakše, ako se unutar Osmanskog carstva pokrenu na ustanak pravoslavni narodi. I ruski car je 1711. godine, nakon što je ušao u rat protiv Turske, uputio poziv svim balkanskim hrišćanima da se dignu na ustanak i pomognu mu protiv zajedničkog neprijatelja. Tada se desilo da od svih pozvanih balkanskih hrišćana, jedino Crnogorci uzmu oružje u ruke. Tako je počelo. Crna Gora je postala jedini ruski saveznik na Balkanu. Drugima više i nijesu pisali.
Ruski oficiri na Cetinju
Ruski poziv Crnogorcima da ustanu protiv Turaka i da se stave pod zastavu ruskog cara, došao je u pravi čas. Nešto više od deset godina ranije, Crna Gora se oslobodila turske vlasti. Ali Turci gotovo svake godine pokušavaju da je vrate pod svoje okrilje i namoraju na plaćanje poreza. Bilo je to teško za izdržati, a još teže je bilo povjerovati da će Crna Gora uspjeti da se odupre. I onda, ljeta 1711. godine, na Cetinje stižu ruski oficiri sa carskim pismom i pozivom na savezništvo. Od tada su Crnogorci bili ubijeđeni da nema te sile koja ih može slomiti.
Stvaranjem države pod ruskim protektoratom, i sa njenim subvencijama, Crna Gora je postala regionalni politički činilac, a svaki problem koji je imala sa Turskom, pružao je Rusiji mogućnost legitimnog miješanja i intervencionizma. Tome je, gledano iz Petrograda, služila Crna Gora. I zbog toga su slali novac na Cetinje. Zato je bila neoprezna izjava knjaza Danila nakon pobjede na Grahovcu, kada je ruskom konzulu rekao da namjerava da “vrati mač u korice“ i usmjeri crnogorsku mladež na trgovinu i druga korisna zanimanja. Sebi je ovim riječima potpisao smrtnu presudu. Nema kraja ratovanju dok to ne kažu u Petrogradu, jer oni ulažu milione u balkanske sukobe, a još nijesu vratili ni glavnicu. A knjaz hoće da im prekine investiciju.
Odlaganje rješavanja sudbonosnog pitanja
Imajući u vidu ovakve motive za davanje subvencija Crnoj Gori, ruski je interes bio da se što duže odlaže rješavanje “crnogorskog pitanja“, a to znači regulisanje njenog međunarodnog statusa. A kada je Crna Gora dobila zvanično međunarodno priznanje 1878. godine, onda je njen državni potencijal Rusija planirala da koristi za konačni obračun sa Turskom i njeno potpuno protjerivanje sa Balkana. Nakon što je Balkanskim ratovima i taj posao završen, Crnu Goru je trebalo okrenuti prema Austrougarskoj, naravno, ne samu, nego kao dio Kraljevine Srbije. Zbog toga 1913. godine iz Petrograda na Cetinje šalju zahtjev – ujedinite se sa Srbijom. To znači da je kralj Nikola završio misiju i da treba da se udaji s prijestola! Zato, čak i da je carska Rusija preživjela revoluciju, crnogorski vladar nikada više ne bi vidio Cetinje.
Kralj Nikola je, naravno, odavno znao u čemu Rusija vidi ulogu Crne Gore i zbog čega mu daju subvencije. Da je 1878. godine rekao: mi smo konačno završili sa ratovanjem, završio bi, u najgoroj varijanti, kao knjaz Danilo. Ili bi samo bio svrgnut prevratom koje bi izvršile “zdrave snage“. Do takvog pokušaja prevrata, koji je izveden kao upozorenje, došlo je 1867. godine. Knjaz se sklonio na teritoriju Austrije, a njegov otac, vojvoda Mirko, ostao je u zemlji. I ubrzo je umro od kolere. Razlog da rusko-srpski agenti izazovu nemire bio je u tome što ni knjaz ni njegov otac nijesu htjeli da sprovode ugovor sa Srbijom, koji je Crna Gora nakon ruskog pritiska morala da potpiše. Ugovor je predviđao da Crna Gora stavi svoju vojsku i nacionalnu politiku pod nadzor srpske vlade. Pokušaj državnog udara imao je funkciju da bude djelotvorno upozorenje, a iznenadna smrt vojvode Mirka bila je – trijumf ruske farmacije.
Očekivala se slijepa poslušnost
Ruska politika prema Crnoj Gori nikada nije predviđala bilo kakve ekonomske reforme ili bilo koji oblik modernizacije. Petrogradskoj vladi bilo je najvažnije da Crna Gora bude pravno uređena i stabilna država, sa dobrim birokratskim aparatom i vojskom, i apsolutističkim sistemom koji ima potpunu kontrolu nad društvom. Za Ruse je Crna Gora zauvijek trebalo da bude uređeni “vojni logor“, koji će oni koristiti kako im bude odgovaralo, i zato su gotovo cjelokupnu godišnju subvenciju usmjeravali na izdržavanje birokratskog aparata i vojske.
Nesumnjivo da je rusko savezništvo i podrška koristilo stvaranju crnogorske države, ali je proizvelo i najgore dužničko ropstvo koje se može zamisliti. Njegoš se jednom požalio da je vladar slobodne zemlje, ali je ipak - “rob petrogradskih ćudi“. Rusi od svojih saveznika koje finansiraju očekuju slijepu poslušnost, i oni jednako tretiraju vladara u Crnoj Gori i načelnika ministarstva u Petrogradu. Instrukcije i naredbe važe jednako za obojicu. Kada je mitropolit Petar I vodio mimo njihovog znanja prepisku sa Napoleonovom vladom, pokušali su da ga smijene i zauvijek zatoče u Sibir. Isto se desilo i knjazu Danilu. Interesantan je dokument o razgovoru knjaza Danila sa ruskim izaslanikom, nakon što je u Petrogradu optužen zbog saradnje sa francuskom i austrijskom vladom. Tada mu je ruski izaslanik rekao: “Nikad, nikad nećemo mi dozvoliti da su ovdje bečki savjeti mjerodavni! Crna Gora ne treba da gleda osim u Rusiju, nigdje drugo... Car ruski je pokrovitelj ove zemlje, u Vi njegov izvršitelj – inače ni pare nećete od nas dobiti.“ Da je Njegoš ili kralj Nikola dobio ovaj ruski šamar, oni bi se zasigurno pravdali i diplomatisali, ali knjaz Danilo nije. On je tretirao ruskog izaslanika kao čovjeka u bunilu: “Molim, biste li pili malo vode? Vi, bih rekao, ne osjećate se dobro. Vi možete poći da se odmorite, pak ćemo drugi put nastaviti razgovor.“ Zatim mu je knjaz rukom pokazao vrata. Nešto slično je, kada se prevede na cetinjski žargon, knjažev nasljednik odgovorio jednom podaniku, koji mu je stalno dosađivao tražeći novac: vuci se otolen!
Novac stizao kako bi se ratovalo
Od 1715. godine počeo je u Crnu Goru da stiže i ruski novac. Car Petar Veliki je donio odluku da se uputi velika novčana pomoć crnogorskom narodu i da se svake treće godine isplaćuje subvencija Cetinjskom manastiru, odnosno, cetinjskom mitropolitu. Kasnije je ta pomoć rasla, pa je u XIX vijeku ruska vlada davala novac za izdržavanje cjelokupnog državnog aparata Crne Gore. Zatim je udio ruskih para iznosio polovinu, a poslije trećinu državnog budžeta. Uglavnom, da nije bilo ruskog novca, crnogorski državni službenici – od učitelja do sudije, radili bi volonterski. I što je takođe važno, bez njihovog novca ne bismo mogli ratovati protiv Turske. Za nešto manje od dvjesta godina, ko zna kolliko je miliona rubalja došlo u Crnu Goru. Sada treba odgovoriti na pitanje: zbog čega Rusi daju novac?
Rusija je postala velika sila onog trenutka kada je došla na Balkan. Dok može da odlučuje o ratu i miru na Balkanu i dok može da utiče na sudbinu Turske, ona je politički činilac koji moraju uvažavati i druge velike sile. Zbog toga je njoj važno na ima uporišta na Balkanu, prije svega unutar Turske i u okolnim zemljama, kako bi preko njih mogla djelovati i kreirati političko stanje koje joj odgovara. Jedno od tih uporišta bila je i Crna Gora. Ali, da bi Crna Gora mogla igrati ulogu koja odgovara ovakvim ruskim ciljevima, ona mora imati državni aparat i vojno-politički potencijal, koji ruska vlada može da kontroliše i usmjerava. Kako Crna Gora ništa od toga nije imala, ruske subvencije služile su da se taj aparat i vojno-politički potencijal stvori. A kada je stvoren, ruski novac je imao namjenu da se sve to održava i koristi za izazivanje tenzija na granicama Turske i unutar nje.
