Antifašisti Podgorice, Nikšića i Danilovgrada svakog 27. decembra okupe se na Farmacima da odaju poštu pedeset trojici rodoljuba i partizana koji su tu strijeljani 1943. godine. Svako od njih ima svoju tužnu priču. Zajedničko im je što su bili Crnogorci, što oni i članovi njihovih porodica nijesu voljeli okupatore i njihove saradnike i što su ih četnici uhvatili i servilno predali neprijatelju, a oni ih utamničili u Jusovaču, a odatle odveli na Farmake za strijeljanje.
Među njima imaju i dvije interesantne priče.
Prva priča
Učitelj Milosav Milatović i njegova supruga Đurđa imali su devetoro đece, pet sinova i četiri šćeri. U čvrstoj zajednici vaspitavali su ih na principima slobodarske etike, pravdoljubivosti i uzajamne solidarnosti. Sa cijelom porodicom svrstali su se u NOP 1941. godine. Uzaludni su bili napori domaćih sluga okupatora da ih otrgnu od Narodnooslobodilačke borbe i da skrše njihovu moralnu snagu. Zato su često bili zatvarani i zlostavljani.
Našli su se i 27. decembra 1943. godine u zloglasnoj Jusovači, kad su Njemci i domaći izrodi izveli Milosava u grupu za strijeljanje. Đuka, ova hrabra nikšićka heroina, jurnula je iz ženskog stroja ka grupi osuđenika, uzela pod ruku svog supruga i viknula je: „Ovako smo stajali na vjenčanju, ovako ćemo i umrijeti“. Nekoliko trenutaka poslije toga plotuni na Farmacima pokosili su ih zajedno, sa grupom boraca i rodoljuba.
Sin Milorad Miko poginuo je u borbi protiv Njemaca na padinama Bitovnje, a sin Miljo je u Nikšiću, zajedno sa Gigom Cerovićem, likvidirao zloglasnog krvoloka, predratnog policajca i vjernog slugu okupatora Košaka, na veliko zadovoljstvo slobodarskih Nikšićana.
Sin Veljko, istaknuti revolucionar, rukovodilac i političar, proglašen je za narodnog heroja Jugoslavije. Prije rata Veljko je odbio stipendiju Milana Stojadinovića riječima: „Ne želim da preko te stipendije postanem podanik režima protiv koga se borim“, svjestan da njegovi roditelji ne mogu pomoći školovanje četiri brata i četiri sestre.
Druga priča
Radule Radulović iz Tunjeva je svoju porodicu šćeri Maru, Radušu i sina Sima učio da su domovina i sloboda svetinje koje se moraju čuvati kao zenica oka. Cijela porodica je vjekovima krvarila po svim ratištima Crne Gore. Šćer Mara je pripadala naprednom omladinskom pokretu kao član SKOJ-a od 1942. godine. Simo je član SKOJ-a od 1941. godine i član Pješivačkog partizanskog bataljona u sastavu Donjopješivačke čete zajedno sa sestrom Radušom i ocem Radulom. Formiranjem V proleterske brigade postaje njen član i ističe se hrabrošću i drugarstvom, a član KPJ je od 1942. godine.
Poslije krvave bitke na Sutjesci vraća se ranjen u Tunjevo gdje ga Mara vida i pazi u pećini iznad kuće. Četnici su ih otkrili, uhvatili i predali neprijateljima u Jusovači. I ako nije bila prozvana za strijeljanje Mara je uhvatila prozvanog brata Sima za ruku, zagrlila ga i stala pred cijevi mrskih neprijatelja. Skupa su imali svega 38 godina.
Plotuni na Farmacima su odlijegali Podgoricom, a pjesma iz zloglasne Jusovače još se čula a pjevala se i uoči strijeljanja. Pjevali su poniženi i uvrijeđeni zatočenici patriotske i partizanske pjesme.
Sestra Raduša i otac Radule dočekali su slobodu koju su skupo platili sa partizanskim spomenicama 1941–1945. na grudima.
Stanovnici Tunjeva sopstvenim sredstvima podigli su Dom i dali mu naziv „Simo i Mara“ u znak sjećanja na ovo dvoje mladih koji su priložili svoje živote na oltar slobode.
Primjeri porodica Milatović i Radulović, odnosno Đuke i Mare su za pjesmu stvoreni.
Put heroina
Ovo su ljudske drame po ugledu na antičke tragedije, čak i jače i spadaju u najsvjetlije primjere čojstva i junaštva. Čestite i požrtvovane crnogorske heroine koje dobrovoljno idu u smrt, žena sa mužem, sestra sa bratom.
Prkosile su dželatima, kao Joka Baletić na strijeljanju ispod Trebjese 1942. godine kao i mnoge druge i drugi na Farmacima, Cetinju, Baru, Kapinom Polju i mnogim gubilištima. Mrski zlotvori mislili su da zastraše slobodarski crnogorski narod, da slome partizanski pokret od dalje borbe.
Međutim, ne samo da nijesu zastrašili slobodarski narod, nego se poslije ovako stravičnih odmazda partizanski put do slobode sve više razbuktavao i doveo do konačnog oslobođenja Jugoslavije.
Sve ove Crnogorke: Đuka, Mara, Joka, Vukica, Dara, Draginja, Aleksandra… i brojne druge, svijetli su primjeri kako se časno, hrabro i dostojanstveno koračalo i korača kroz život, uprkos svim teškoćama i izazovima i zato ih Crnogorci cijene i poštuju.
Cijene i poštuju i zato nas posebno pogađaju pokušaji njihovog blaćenja iako dolaze sa nedostojnih adresa. Adresa koje niko ne poštuje i ne cijeni. Adresa koje se pamte po nečojstvu i nesojstvu.
Odlučni smo da tome stanemo na put i da se ni po koju cijenu ne ponovi.
Autor je predsjednik UBNOR-a i antifašista Nikšić
