Ukoliko Više državno tužilaštvo Crne Gore ostane dosljedno javno izrečenom obećanju, mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amhilohije Radović mogao bi da prekršajno odgovara zbog, više puta javno izrečenog, govora mržnje. A ukoliko prekšajna prijava opstane – shodno odredbama Zakona o javnom redu i miru - čelnik SPC u Crnoj Gori bi mogao da plati kaznu od 165 do 1.100 eura.
Sudska kazna za vjerskog poglavara!? Odmah se, sve srpsko, nadalo u odbranu. Velibor Džomić, podgorički paroh prekomandovan u koordinatora Pravnog savjeta Mitropolije, žustro je zaključio „da se radi o presedanu“ te da će zbog prekršajne prijave „Crna Gora biti prva zemlja u EU koja je sudila crkvenim velikodostojnicima“.
Probudile su se i neke parlamentarne stranke, od Milićeve „građanske“ SNP koja je ustanovila da Amfilohije u stvari nije kleo nego „samo upozoravao i odgovarao“, do Mandićeve Nove srpske demokratije koja je zaključila da svi „pošteni ljudi u Crnoj Gori“ treba da se osjećaju poniženim...Javio se i vanparlamentarni Dobrilo Dedejić za koga je sve ovo u Crnoj Gori u stvari ponavljanje makedonskog scenarija, kada je administracija u Skoplju sudski gonila i zatvorski kaznila sveštenika SPC...
Mitropolit ili građanin: Buka i bijes Amfilohijevih zaštitnika pokazuje da su nekako svi ostali zatečeni reakcijom Višeg državnog tužilaštva.
Nije stvar u novcu ili visini zaprijećene novčane kazne: samo nedjeljni – državi neprijavljeni - pazar u podgoričkom Duhovnom centru dovoljan je da podmiri sve moguće sudske troškove, ako treba i honorare najboljih advokata iz Beograda. Nije riječ ni o pravnom presedanu o kojem Velibor Džomić rumori: posred Evropske unije prošle decenije se - upravo jednom srpskom popu – javno sudilo zbog javnog izražavanja mržnje. Stvari su ovozemaljske i prevashodno političke pozadine: domaći nacionalni radnici užasnuti su činjenicom da su se u Tužilaštvu Crne Gore uopšte osmjelili da napišu prijavu protiv mitropolita Amfilohija jer se tako - ruši jedan kult nedodirljivosti. Nema, dakle, velikih priča o tradiciji ili vjeri ili istoriji: građanin Radović je osumnjičen da je remetio javni red i mir nedoličnim izjavama. Svođenje srpskog mitropolita na običnog, politički nekorektnog populistu – to je onaj težak udarac za ovdašnje ljubitelji lika i djela velikodostojnika SPC.
U tom smislu, najava prekršajne prijave – čak i da se zadrži sve na nivou prekšajnog postupka – je neka vrsta državne poruke Amfilohiju da je došao do dopuštene ivice i da je vrijeme da se tu zaustavi.
Sloboda govora ili sloboda optuživanja: Pitanje je, međutim, da li je najava sudskih sankcija javnog govora mržnje - adekvatna državna reakcija?
Istini za volju, mitroplitov rječnik ne priliči osobi koja se izdaje za viteza vjere, čovjeka koji treba da svojim govorom, blagom riječju da pokaže put prosvjetljenja pastvi. Ismijavanje nacionalnog određenja Crnogoraca; priče o „...muvljoj pameti“; otvoreno ruganje sa crnogorskom državom doskočicama tipa „...od toga se pita ne pravi...“ govore o Amfilohijevoj političkoj violentnosti i ljudskoj isključivosti netipičnoj za učitelje hrišćanstva. Ima tu sasvim jasnih elemenata za pravni progon zbog vjerske i nacionalne netolerancije.Ali, budimo politički korektni: Amfilohijevi izlivi kletvi i uvredljive sintagme nijesu baš novina na crnogorskoj političkoj sceni. Počev od Mila Đukanovića, Momira Bulatovića još s početka devedesetih, zaključno sa ovoremenim liderima opozicije poput Nebojše Medojevića ili Andrije Mandića, crnogorska politička scena je obilovala nacionalističkim i populističkim tiradama sve do ličnih i stranačkih uvreda... Zar je neko zaboravio onu predreferendumsku retoriku kolumniste jednog ovdašnjeg dnevnog lista „o Crnogorcima kao montenegrinskom šestoprstom kleptomanskom kentauru koji ima spljoštenu glavu ?!“
Sve te nedopustive, uvredljive - ponekad i skaradne - izjave ostale su van domašaja ili interesovanja crnogorskog tužilaštva i crnogorskih sudova. Zašto bi sada, makar i prekršajno, država ćerala mitropolita Amfilohija kada već nije mnoge ovdašnje narodne tribune? Uprkos rječniku koji mnogim Crnogorcima para uši i spušta se ispod nivoa elementarne pristojnosti - ispadi mitropolita Amfilohija mogu se, uz veliki stepen tolerancije, možda podvesti pod onu „sivu političku zonu“, na granicu između slobode govora i slobode vijeđanja.
Crkvene opsjene o Rumiji: Stoga je pravno utemeljenije a politički korektnije zahtijevati da crnogorska pravna država reaguje na konkretna djela mitropolita Amfilohija Radovića. Prvenstveno na ono najvidljivije, crkvu na Rumiji.
U danu kada se sastajao sa premijerom Igorom Lukšićem, srpski mitropolit je ponovo razastro istorijske opsjene o Rumiji i famoznoj crkvi. Iako je desetak dana ranije konstatovao da SPC izgradnjom na Rumiji obnavlja staro predanje, nakon susreta sa crnogorskim premijerom, Amfilohiju se - poput nekima slika Gospe - ukazala – slika nove istorijske istine. Srpski mitroplit bez dlake na jeziku veli da je na vrhu Rumije vjekovima bila crkva Svete trojice i da je ista porušena od Turaka. „Tačno se zna 1571. godine“, kaže Amfilohije. Tako crkva na Rumiji, po svjedočenju samog Amfilohija, čas izranja kao istorijski fakat a čas se gubi kao „drevno predanje“...
Istorija bilježi drugačiju istinu. U arhivama u Turskoj pomenute crkve nema; u mletačkim knjigama crkve – ni u fusnotama... Čak je nema ni u arheologiji ni u istoriji rađenoj po nalogu Beograda. Tri godine nakon Podgoričke skupštine, istoričar Andrija Jovićević, po nalogu Jovana Cvijića, bilježi u knjizi „Crnogorsko primore i Krajina“ sakralne objekte na Crnogorskom primorju. Na Rumiji – nema crkve; samo trag o nekom starom paganskom običaju.
„Mnogi su pobožni poklonici, pri nošenju krsta na Rumiju, nosili na ramenu po jedan poveći kamen i iznosili ga na Rumiju. Danas postoji na vrhu Rumije poveća gomila kamenja. Zašto su iznosili kamen na Rumiju - ne znaju ni sami. Taj je običaj postao u staro doba pa se zadržao do naših dana. To je svakako posljedica običaja iz onih vremena kada su ljudi izlazili na izvjesna sveta i poštovana mjesta, izlazili i nabacivali kamenje da bi im služila kao žrtvenik“, zapisao je Jovićević, ne pomenuvši u toliko strana i prilikom opisa barskih crkava ni jednom natuknicom tragove crkve na Rumiji. Čak ni sjećanje Mrkojevića na postojanje nekog objektana vrhu planine!Simbol pobjede nad Crnom Gorom: I sam je mitroplit Amfilohije upućen da se prvi put ukazala crkva – baš kada je dopremljena helikopterima srpske armije na vrh Rumije! Zbog čega je onda silna energija utrošena za špirenje istorijskih obmana?
Srpski mitroplit najbolje zna zašto: crkva na Rumiji nije pokušaj istorijskog ponavljanja, niti je po svojoj funkciji i suštini sakralni objekat već ima – prevashodnu političku namjenu. Postavljanje na vrh Rumije je, samo dijelom, predatorski ritual obilježavanja teritorije. Značaj Amfilohijeve limene tvorevine je dublji, istovremeno i zastrašujući - promjena istorijskog nasljeđa. Nasilno stvaranje legende o crkvi na Rumiji je pokušaj religijskog inžinjeringa karakterističnog za nacionalističke projekte, u ovom slučaju – kreiranja pravoslavno čiste teritorije.
Istovremeno i simbol bezakonja. Opstanak crkve na vrhu Rumije znači i kršenje crnogorskog Zakona o spomenicima kulture; ali i svih, „običnih“ zakona koji važe za pravna i fizička lica, poput zakonske zabrane zloupotrebe državnog zemljišta. Ali i međunarodnih konvencija koje je Crna Gora potpisala, poput Deklaracije Uneska o zabrani namjerne destrukcije kulturnog nasljeđa. Opstajanje pravoslavne limene crkve na vrhu Rumije, kao i opstajanje brojnih devastiranih sakralnih objekata širom Crne Gore, preuređenih u novovizantijskom, novoraškom stilu, je stvaran dokaz da je Srpska pravoslavna crkva ne samo jača od državne administracije nego da je - iznad države Crne Gore.
Zbog toga podizanje prekršajne prijave za govor mržnje nije pravi državni odgovor na činjenje velikodostojnika SPC. Više liči na javno priznanje da je država Crna Gora - još uvijek nemoćna da sprovodi zakone i štiti vlastitu teritoriju. Da nije tako, limena se crkva ne bi presijavala na vrhu kultne crnogorske planine niti bi naredba o njenom izmještanju godinama čamila zaključana u ladici stola resornog minsitra u Vladi Crne Gore.
Draško ĐURANOVIĆ
