Promocija “kratkog pamćenja” na kojoj predano rade Ura i njeni politički/finansijski sateliti je onaj poslovični “glogov kolac” u srce multietničke Crne Gore. Na sceni je završna faza etnizacije Crne Gore i “paranja” njenog jedinstva po svim šavovima.
Političke inicijative o novim spomenicima i skupštinskim rezolucijama su dizajnirane da podijele i tako “obilježje” dešavanja iz prošlosti kao tačke razdora, a ne kao tačke kolektivne spoznaje o zločinima i zločincima koje treba osuditi.
Ono “kratko pamćenje” sada pomaže Uri i satelitima da sebe predstave kao jedine vrijedne staratelje nacionalnog sjećanja. Ovo predstavljanje je bazirano na laži da niko prije njih nije obilježio (spomenicima i rezolucijama) sve one teške prošle rane na kolektivnom biću Crne Gore.
Zbog “kratkog pamćenja” (ili nedostatka pamćenja) mnogi vjeruju da su dokazi o pokoljima u Pivi i Velici tamnovali u nekakvom komunističkom podrumu za zabranjena sjećanja, i da je Ura konačno na svijetlo dana iznijela te “rane”! To naprosto nije tačno!
Činjenica je da sadašnja Urina “obilježavanja” prošlih patnji crtaju etničke, nacionalne i vjerske linije razdvajanja u Crnoj Gori.
Ura i njeni sateliti “mirno svoj posao rade” iako su svjesni da je Crna Gora nakon 1945. godine bila strukturirana na način koji je predstavljao jedini mogući model opstanka i suživota u sadašnjim državnim granicama.
Oni su svjesni emancipatorske snage tog projekta kao realnosti sopstvenog životnog iskustva, ali ga ne prihvataju na političkoj ravni zbog ideološkog radikalizma koji su prigrlili kao okvir sopstvenog političkog djelovanja.
Zato su, bojim se, mnogo opasniji od radikalnih “političkih vjernika” koji rastaču Crnu Goru, jer istinski vjeruju u ispravnost svojeg djelovanja i u svoju misionarsku ulogu nacionalnih spasilaca.
