Svakako, trenutak za radost i pohvalu. Ovo tim prije što je knjiga izašla uz financijsku potporu Ministarstva kulture Crne Gore i dio je širega projekta »Dosegnimo srce Evrope«.
Na prvi pogled ništa neobično, da nam priređivač nije servirao svoju propagadnu anotaciju o Petru II PetrovićU NjegošU (1813–1851) kao »srbsk(om) pesniku, filozoufu i crnogorsom vladaru«. Dakle, u anotaciji je decidirano naznačeno već u prvoj rečenici da je: »Petar II Petrović Njegoš (1813-1851, srbski pesnik, filozof, černogorski vladar in cetinjski metropolit, ki ga je Jernej Kopitar imenoval 'Slovenski David'...«.
Nevjerovatno je da se danas u 21. stoljeću još uvijek ne zna čija je nacionalno osobnost Petra II Petrovića Njegoša – crnogorska ili srpska?
To je uostalom u ovom trenutku postalo i anahrono pitanje jer smo već odavno mislili da je ovako složena problematika već odavno u književnoj istoriji razriješena, ne sAmo za Njegoša, već i za druge stvaraoce poput Vladana Desnice, Meše Selimovića, A. B. Šimića, Iva Ćipika, Sima Matavulja i dr. Na površini tih pitanja ponajčešće se refektirao duh ekskluzivnog nacionalizma i nacionalističkog »perspektivizma« koje, evo u Crnoj Gori, pa i u našoj bratskoj državi Sloveniji, sve do danas uporno traje.
Nema sumnje, u cijelom tom nacionalističkom ludilu i sporovima pokušala je još svojedobno redakcija bivše Enciklopedije Jugoslavije unijeti mirnije tonove. Njeni su redaktori, naime, nastojali utvrditi hijerarhijske kriterije za definiranje pripadnosti pojedinih pisacau određenoj nacionalnoj tradiciji. Utvrdili su pet elemenata: 1. djelovanju pisca u krugu nacionalne kulture 2. jezički kriterij (upotreba jezičke varijante i jezičkog idioma), 3. nacionalno porijeklo pisca, 4. izjava pisca o pripadnosti određenim književnim korpusima, 5. tematika i vezanost pisca za određeni topos / teritorij. U pojedinim slučajevima (Ivo Andrić, Meša Selimović) i u ovakakvom koncepcijskom kriteriu nije bio dovoljan. Složenost takvog modela ponajviše se odnosio i na Petra II Petrovića Njegoša. Stoga je redakcija neopravdano ponudila»dvojnu pripadnost« pisca.
Međutim, mišljenja smo da se problem time samo dublje komplicirao i radikalizirao. Možemo li zamisliti tako da rumunjska književnost prisvoji E. Ioneska koji je porijeklom Rumun,koji je čak počeo pisati svojim maternjim jezikom, ali je cijelo svoje djeloostvario na drugom (engleskom i francuskom) jeziku. Slično je i s engleskim romanopiscem J. Conradom, ukrajinskijem Poljakom – Todorom Jozefom Korzeniowskym čije »književno izručenje« zasigurno ne traže Poljaci.
Iako ovi problemi zaslužuju posebnu teorijsku i praktičnu studiju čini mi se da je najbolji koncept kod nas ponudio književni komparatist Aleksandar Flaker u knjizi Poetika osporavanja (Zagreb, 1982). On je je utvrdio da je trenutak da se konstituiranje nacionalne literature mora vezati za tradicijsku vertikalu (potcrtao M. N.). U kojoj se »mora naći sve što je s aspektatoga trenutkaza konstituiranje relevantno«.
Prema tome, Njegošev Gorski vijenac, ako ga iščitavamo neopterećeno i doživljavamo neutralno »objektivno je temeljni tekst o koherenciji crnogorskog naroda i crnogorske kulture, pa se zbog toga opravdano našao u središtu suvremene pažnje Crnogoraca«. Ugledni književni povjesničar akademik Jože Pogačnik (Teme i dileme, str. 128) tome dodaje da je zbog takvog saznanja i sam Josip Vidmar mislio upravo na takvu homolognostkad je, prilikom primanja Njegoševe nagrade, rekao sljedeće: »Njegoš je Crna Gora, a Crna Gora je Njegoš!«, pa nastavlja:
»Ako priznajemo činjenicu o postojanju crnogorske književnosti, onda je slijedeći korak da toj istoj književnosti priznajemo i pravo na integralnu obradu svoje kulturne tradicije. Pitanje Njegoša i srpske književnosti na taj se način nameće na posve drugoj razini. Njegoša ima,očito, i u srpskoj književnosti ulogu određene sporedne epohalne inicijativeo čemu srpska književna historijografija mora raspravljati, ali kod toga se ne smije zaboraviti da je jednaka, i još veću, inicijativu vremenski usporedio s Njegošem dao srpskoj kulturi i J. Kopitar koji svejedno i dalje ostaje – Slovenac«, zaključuje Joža Pogačnik.
Tragično i žalosnoje da se ova bolna pitanja nameću i u sadašnjem trenutku. Ovo tim prije kad se zna da je crnogorska književnost do 1918. potpuno utemeljena i književnoistorijski i estetski valorizirana u kapitalnim tomovima Istorije crnogorske književnosti.
Dok je u prvome tomu Novak Kilibarda izložio pregled crnogorske usmene književnosti, drugi tom Radoslava Rotkovića (Crnogorska književnost od početaka pismenosti do 1852, godine) obrađuje upravo period zaključno s djelovanjem Petra II Petrovića Njegoša. I autor ovog članka nastavlja sa novim tomom: Crnogorskom književnošću od 1852. do 1918. godine (ICJK, Podgorica, 2012) u kojemu u sintetičkom obliku daje značaj Njegoševom djelu, pa nastavlja: «Malo je čije književno djelo tematsko-motivski i sadržajno ispovijednim svjetovima tako snažno i nerazdvojivo ukorijenjeno u misaono-ośećajne tokove i izraz crnogorske literature i stvarnosti kao književno djelo Petra II Petrovića Njegoša. Njime je crnogorska književnost stekla najdublje, najsveobuhvatnije literarno oblikovanje (...). U njegovim književnim djelima, poetskim, filozofskim i dramskim sintezama, smjestilo se cjelokupno književno nasljeđe – etičko, etničko (crnogorsko), istorijsko, pjesničko, kosmičko i jezičko (...)«.
Pa kad je sve to tako – crnogorska javnosti i crnogorska dijaspora u Sloveniji i na cijelom zemljinom šaru s pravom se pita: otkuda je Njegoševo djelo Gorski vijenac, po sadržaju, jeziku i tematici djelo srpske literarne provenijencije? No nije čudno da se tako neznaveno odnose prema crnogorskoj tradiciji slovenački kulturni poslenici. Oni su naśeli novom neofašističkom rukovodstvu Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore na čijem se danasčelnom mjestu nalazi žena-četnik, dr Bratić, koja je sve duhovne institucije podvela podplašt srpske kulture i njihove duhovne tradicije.
