"„1. maj“ je proglašen međunarodnim praznikom rada sa sjećanjem na prve demostracije 1886. godine kada je radnička klasa manifestovala jedinstvo zahtjeva i klasnu solidarnost. Tada su ustanovljena neka prava i obaeze koja su se poštovala, u narednim godinama i dopunjavala i radnička klasa je bila relativno poštovana. Danas, više od 100 godina nakon demonstracija, napredna civilizacija nema mnogo sluha za radničku klasu! Ukinuto je pravo na iskazivanje nezadovoljstva putem prekida rada i svaki zahtjev svodi se na pregovore koji traju u beskonačnost. Poslodavcima je u opisu radnog mjesta da pregovaraju i igraju se riječima, jer time dobijaju više prostora za neispunjenje zahtjeva radničke klase", navodi Đukić.
Napominju da beskonačni pregovori koji na kraju rezultiraju minimalnim ispunjenjem zahtjeva, ne štete poslodavcima, kao ni njihovim porodicama, ali radničkoj klasi svaki mjesec izuzetno važan i blago rečeno stresan.
"Dobijaju se obećanja, po više puta se vraćaju predstavnici sindikata za ispravke kolektivnih ugovora, na koje u načelu i nemaju primjedbi, a na kraju dobijemo kolektivni ugovor koji nijesmo tražili, koji je protivustavan, protiv zakona o radu I međunarodnih organizacija rada. Proizilazi da se radnička klasa nikada ne smije opustiti, vjerovati, te da uvijek mora biti „u vojničkoj formi“. Do kada? Zašto? Zar radnička klasa nije svojim zalaganjem obezbjeđivala državnoj upravi da lagodno živi. Zar se nikada niko sjetiti neže da poslodavci ne bi mogli postati poslodavci da nema radničke klase, u tom slučaju bi i oni možda nekom bili radnička klasa. Do kada će se ignorisati rad, znanje, stručnost, posvećenost, poštenje", zaključio je Đukić.
