Portal Analitika objavljuje integralno tekst bivše direktorice Uprave za zaštitu kulturnih dobara Snježane Simović u kome ona pojašnjava problem oko njene smjene, odnosno prestanka radnog odnosa u Upravi.
“Pet mjeseci nakon donošenja nezakonitog Rješenja o prestanku radnog odnosa, tri mjeseca nakon što je otkaz poništen jer je Komisija za žalbe ocijenila da je nezakonit, Uprava za zaštitu kulturnih dobara je konačno reagovala. Na žalost, opet nezakonito. U skladu sa već uvriježenom tradicijom posljednjih mjeseci, akt koji je Uprava izdala je pravno manjkav i predstavlja klasičan primjer nepoznavanja čak i osnovnih principa struke. Da podsjetim, radni odnos u Upravi za zaštitu kulturnih dobara mi je nezakonito prestao sredinom jula ove godine. Radni odnos mi je prestao još početkom jula, ali se odgovorni iz Ministarstva kulture i Uprave za zaštitu kulturnih dobara sve do 20. jula nijesu sjetili da bi me o tome trebali obavijestiti. U stvari, možda su se i sjetili, ali se nijesu previše zamarali poštovanjem zakona. Kako je i laik mogao da vidi da je Rješenje o prestanku radnog odnosa (koje mi je uručeno sa priličnim zakašnjenjem) nezakonito po više osnova i prilično nestručno, žalila sam se Vladinoj komisiji za žalbe.
Kao što je poznato, Komisija je odgovorno pristupila svom poslu, i nakon razmatranja predmeta poništila Rješenje o otkazu jer je ocijenila da je isto nezakonito. To se desilo početkom septembra. Velika je stvar kad se može konstatovati da institucije ipak rade svoj posao i da se nezakonito ponašanje uistinu neće nikome tolerisati, pa čak ni Ministarstvu kulture. Međutim, prerano sam se obradovala. Gospoda iz Ministarstva kulture po svemu sudeći iskreno vjeruju da su iznad svih zakona i da ih pravna regulativa, a ni principi struke ne obavezuju. Umjesto da odmah postupe po nalogu Vladine Komisije za žalbe koja je poništila nezakonit otkaz, razmotre predmet- ovaj put sa razumijevanjem, te u korist kulturnog nasljeđa Crne Gore, uposle me na odgovarajuće radno mjesto u skladu sa kvalifikacijama, ili pak ostave neraspoređenu, oni su se odlučili za drugačije djelovanje. Opet u suprotnosti sa zakonima ove države. Prvo su procijenili da je najbolje da mjesec- dva ne rade ništa i da nikome ne pokazuju Rješenje o poništavanju otkaza. Kasnije se pokazalo da su modifikovali prvobitni stav, te se pojavilo mišljenje da Rješenje Vladine komisije nije obavezujuće. To su i javno izrekli više puta. Razlog takvom mišljenju je nepoznat, ali izgleda da su još uvijek iskreno uvjereni kako su iznad zakona.
Iako je evidentno da uopšte ne postoji pravni osnov za izricanje otkaza, nadali su se da će uspjeti u pokušajima da me nagovore da odustanem od svoje žalbe. Biće da su smatrali kako je moguće da Simović poslije svega zaboravi kako je godinama odgovorno i savjesno radila u službi zaštite. I taman kad čovjek pomisli da ne može da se desi ništa gore, nakon tri mjeseca konstantnog oglušivanja o Rješenje Vladine Komisije za žalbe, gospoda iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, organa u sastavu Ministarstva kulture, prevazilaze sami sebe. Uprava se konačno oglašava dana 5. decembra, pet mjeseci nakon što mi je voljom ovog organa nezakonito prestao radni odnos. Međutim, Uprava se nije oglasila sa Rješenjem o raspoređivanju na odgovarajuće radno mjesto, niti je odlučeno da ću, nakon razrješenja za koje držim da je nezakonito, ostati neraspoređena. Ovaj put uručeno mi je, vjerovali ili ne, pismeno Upozorenje. Upozorenje o postojanju navodno opravdanih razloga za otkaz. Sa istim, neodrživim navodima. Upozorenje koje- kad bi i bilo korektno sa pravnog i stručnog aspekta , a nije, kasni nekih 240 dana.
Sad se pitam: Što je slijedeće? Na koji još način Uprava za zaštitu kulturnih dobara, organ u sastavu Ministarstva kulture, namjerava manifestovati privrženost poštovanju zakona”.
