Ako biste ovih dana posjetili zgradu Muzeja u Bijelom Polju, a da ne znate ništa o istoriji njenih rekonstrukcija i obnova, lako bi vas mogao prevariti prvi utisak i navesti vas da pomislite kako se približavate jednom uređenom zdanju koje čuva identitet i baštinu grada. Digitalni displej kod kapije, a zatim pogled na prostrano, ozelenjeno dvorište i autentičnu i očuvanu zgradu pod krošnjama borova kao da vam govore da dolazite u ustanovu koja jedva čeka da primi zaljubljenike u naše nasljeđe.
No, rijetko gdje se kao u Muzeju u Bijelom Polju može tako sigurno primijeniti stara narodna izreka „Spolja gladac, a unutra jadac“. A kako bi se nego „jadom“ mogla opisati šestogodišnja agonija i natezanje države da konačno završi rekonstrukciju koja je počela u junu 2020. godine?! Doduše, mogu se uz „jadac“ sasvim sigurno dodati i riječi koje, gle slučaja, počinju slovom „n“: nerad, nered, neodgovornost, nebriga, neznanje. Kako drugačije nazvati opšti institucionalni javašluk u kojem su država, Ministarstvo kulture i medija, UNDP, Opština Bijelo Polje, projektanti, nadzor i izvođači za šest godina uspjeli da potroše više od 400.000 eura - na projekte, građevinski materijal, usluge i honorare - a da rekonstrukcija Muzeja gotovo nije odmakla od početne tačke?
GRADITELJI
Da javnost na trenutak podsjetimo da je glavni projekat rekonstrukcije Muzeja uradila Enforma d. o. o. iz Kotora, a projekat je revidovao ALL-ING d. o. o. takođe iz Kotora. Izvođač radova bio je Program d .o. o. iz Nikšića, a u konzorcijumu sa Studiom Prostor d. o. o. i Decom Montenegro d. o. o. iz Podgorice. Za stručni nadzor je angažovana Arhitektura Aurea d. o. o., takođe iz Podgorice. Za konzervatorski nadzor bio je zadužen prof. dr Ilija Lalošević, prof. dr Goran Radović je bio rukovodilac konzervatorskih radova, dok je arhitektica Marija Novaković u ime firme Enforma iz Kotora imala ulogu stručnog nadzora za fazu arhitekture i konzervacije. Sve što su uradili, podsjetimo, Uprava za zaštitu kulturnih dobara okarakterisala je kao „nestručno i nekvalitetno“, uz odsustvo zanatskih vještina i tehnika. Radovi, kako je konstatovala Uprava, nijesu bili u saglasnosti sa projektnom dokumentacijom, niti sa pravilima muzejske i konzervatorske djelatnosti. Slično je potvrdila i nezavisna stručna procjena koju je, u ime UNDP-a, potpisala arhitektica Katarina Nikolić-Krasan. Zato je država, uz pomoć UNDP-a, krenula u novu rekonstrukciju, takozvane dopunske radove, pa se ulog, uz već potrošenih više od 300.000 eura, popeo na više od 400.000 eura. Dopunske radove, koji su započeti u septembru 2024. godine, izvodila je podgorička firma „Montal DSD“, u vlasništvu Ratke Marinović, dok je za nadzor bio zadužen Centar za arhitekturu i urbanizam (CAU), čiji je vlasnik Predrag Babić. No, ubrzo su sve aktivnosti morali da prekinu jer su ustanovili da nijesu samo loše izvedeni građevinsko-zanatski i konzervatorski radovi, već su neadekvatno izvedene i termo-tehničke i elektro-instalacije.
Natrpano pokretno nasljeđe u metalnom kontejneru, u kojem dominiraju kutije od banana
Nakon nekoliko natezanja, prepiski, urgencija, dogovaranja ko će da izvodi nove radove, te ko će to i kako sve da plati, UNDP je 1. jula prošle godine izašao iz projekta „usljed dugotrajnih tehničkih i ugovornih izazova koji su onemogućili završetak radova u skladu s prvobitnim planom“. Dakle, za minulu godinu ništa nije urađeno da se radovi nastave, dok su izvođači radova iz zgrade Muzeja izašli već krajem 2024. godine. Muzej i Opština Bijelo Polje traže od Ministarstva kulture i medija da njima prepuste radove. Ministarstvo ćuti.
OPŠTI LOM
Danas ova zgrada spolja izgleda kao dobro našminkani mrtvac. Unutra, opšti lom i haos. Svi ranije novopostavljeni parketi su iščupani, kao i sva nova unutrašnja vrata, nema više ni neadekvatnih polica za izlaganje muzejskih predmeta. Samo jedna izvaljena sudopera svjedoči da je negdje u ovoj zgradi bila i kuhinja. Nove drvene stepenice već uveliko pokazuju znake nestručnog i neadekvatnog postavljanja, jer se gazišta ljuljaju pod nogama, a čela otpadaju. Sve što danas, dakle, možete vidjeti u zgradi uglavnom su prašina, paučina, gomile šuta i zaostalog građevinskog materijala kojemu su prošli svi rokovi.
Ekipu Pobjede trebalo je u Muzeju da dočeka direktor ove ustanove Željko Raičević, ali se on na dan našeg dolaska javio iz bolnice, rekavši da je na ispitivanjima zbog zdravstvenih problema. U metalnim kontejnerima pored zgrade Muzeja, u kojima su šest godina smješteni radnici i najveći dio pokretnog nasljeđa, zatičemo samo jednu muzejsku tehničarku, koja nije željela da se fotografiše niti da joj se pominje ime. Na pitanje kako se u ovim uslovima brinu o bjelopoljskom nasljeđu, ona odgovara: „Veoma teško“.
- Povremeno to sve moramo da pregledamo, iznesemo. Stavljamo sredstva protiv vlage, insekata... Veoma nam je teško. Vidite sami – govori ona.
Zajedno sa njom ulazimo u pretrpani prostor kontejnera u kojem su smješteni muzejski predmeti, među kojima je i sedam zbirki kulturnih dobara Crne Gore. Osjeća se ustajalost, memla i uslovi koji ne bi zadovoljili ni potrebe jedne seoske štale a kamoli „depoa“ u kojem treba da se čuvaju najvrednije muzealije. U svakom ćošku vire kartonske kutije od banana, u kojima su natrpani predmeti. Ponekad je stvarnost toliko cinična da joj ne treba komentar.
- Ljeti bude temperatura jako visoka, možete misliti ovaj lim kad se ugrije, to je strašno. Mi povremeno uključujemo ventilator, otvaramo vrata da uđe malo vazduha. Dolazimo i poslije podne. Ljetnji period je veoma težak, mada i zimi. Hladno je dosta – priča muzejska tehničarka.
Novopostavljeno drveno stepenište se raspada
Ukazuje i da su, u takvim uslovima, ugroženi i radnici Muzeja.
- Naši životi su ugroženi. Direktor je trenutno bolestan, dešava se često da smo bolesni, infuzije primamo. Zdravstveno stanje nam se pogoršava. Mislim da je od ovakvih očajnih uslova. Mi smo ovdje šest godina – priča muzejska tehničarka.
Sve unutar Muzeja je, kako kaže, pokvareno, pa radovi treba da krenu „faktički iznova, od parketa do elektro instalacija“.
- Svi su nas zapostavili u pravom smislu. Jako je tužno da jedan grad kao što je Bijelo Polje nema muzej. Dolaze mnogi posjetioci i odu razočarani. Neki su se vraćali dva ili tri puta tokom ovih šest godina, sve u nadi da će Muzej biti završen. Odu razočarani. Ovo je kulturna institucija od velikog lokalnog i državnog značaja - napominje muzejska tehničarka.
Dok obilazimo zgradu, pokazuje na ulazna vrata koja treba da se mijenjaju jer su postavljena mimo projekta i odgovarajućih standarda. Podsjeća nas da su sa okvira prozora padale metalne rešetke, baš u periodu kada je prva ekipa arhitekata potpisala izjave da je sve urađeno u skladu sa standardima i da je zgrada pogodna za upotrebu. Jednu od tih otpalih rešetki, neodgovorno prislonjenu uz okno prozora, držao je i novinar Pobjede krajem 2023. godine, kada je prvi put posjetio Muzej nakon rekonstrukcije. No, kako nam priča muzejska tehničarka, nije bila problem samo jedna rešetka, već mnoge, pa je uprava Muzeja angažovala majstora da ih pričvrsti uz zidove.
- Padale su rešetke sa svih strana, prijetila je opasnost da nekome padnu na glavu – priča ona.
Arheološki predmeti sa lokaliteta Podgajnice „čuvaju“ se u zgradi Muzeja
Unutra nam pokazuje haos, šut, zaostali alat, građevinski materijal... U jednoj od prostorija i slike, nastale tokom kolonije „Slikari Lazovići“. Nemaju gdje drugo da ih čuvaju. Pažnju nam privlači i nekoliko plastičnih kutija naslaganih jedna na drugu.
- Evo tu smo ostavili predmete sa arheološkog lokaliteta Podgajnice, iz sela Zaton. Evo vidite kako ih čuvamo, a to su predmeti od velike važnosti – govori nam muzejska tehničarka.
Otvaramo prozore. Ovoga puta ne otpadaju gumeni dihtunzi, kao krajem 2023. To, za sada, funkcioniše. Vidimo da je promijenjena i drvena streha, zajedno sa cjelokupnom fasadom koja je, zbog ljuspanja i propadanja stare, morala biti ponovo urađena. Dok se sa sprata spuštamo u prizemlje, muzejska tehničarka reaguje na naše zagledanje i čuđenje zašto se ljuljaju gazišta drvenih stepenica, a čela otpadaju.
- Stepenicama se spuštamo, mogu vam reći, sa dozom straha – govori nam ona.
Na pitanje kako njene kolege reaguju na sve ovo što se dešava u vezi sa Muzejom u Bijelom Polju, ona odgovara da su svi očajni.
- Svi smo razočarani i duboko povrijeđeni. Nama je žao naš Muzej jer mi se trudimo da očuvamo sve to što treba jedna država da čuva. Ovdje se čuva identitet, običaji, kultura, jezici, narodi... – kazala je tehničarka.
Sa ulaznih vrata pravo na alat i karivolicu
Nakon izlaska iz zgrade hodamo po starom trotoaru po kojem je trebalo da budu postavljene nove kamene ploče, pa ponovo rezimiramo utiske ispred metalnih kontejnera.
- Neprirodno je sve ovo. Ali, mi smo toliko voljni da radimo, da ne bi umro naš grad – kazala je muzejska tehničarka.
Na pitanje koliko je zaposlenih u Muzeju, ona odgovora da ih je 12. Pitamo i gdje su ostali.
- Neki su na odmoru, vrijeme je odmora. Neki su na bolovanju, a neki izašli na pauzu. Direktor je bolestan – odgovara ona.
PISMO
Direktor Muzeja Željko Raičević u telefonskom razgovoru rekao nam je da nema nikakve informacije o tome kada bi radovi u Muzeju trebalo da budu nastavljeni. Niko ga ni o čemu ne obavještava, a pitanje rekonstrukcije zgrade već nekoliko puta bila je jedna od tema zasijedanja lokalnog parlamenta.
Izvor Pobjede dostavio nam je pismo koje je uprava Muzeja u martu poslala ministarki kulture i medija Tamari Vujović, u kojem se Ministarstvo ponovo podsjeća na bezizlaznu situaciju u kojoj su se našli radnici i baština Bijelog Polja.
- Usljed nedovršene rekonstrukcije, ustanova je primorana da svoje redovne aktivnosti obavlja u pomoćnom montažnom objektu koji ne ispunjava osnovne tehničke, bezbjednosne i funkcionalne standarde neophodne za rad jedne kulturne institucije. Takvi uslovi značajno otežavaju svakodnevno funkcionisanje ustanove, ograničavaju realizaciju programskih aktivnosti i negativno utiču na kvalitet obavljanja stručnih i administrativnih poslova zaposlenih – navodi se u pismu ministarki.
Jedna od prostorija u kojoj su izvaljena nova vrata
Kako se ističe, posebno zabrinjava činjenica da uslovi u kojima su muzejski predmeti smješteni nijesu prilagođeni njihovoj adekvatnoj zaštiti i dugoročnom očuvanju, te postoji realan rizik od njihovog oštećenja i postepenog propadanja usljed nepovoljnih mikroklimatskih uslova, uključujući vlagu, temperaturne oscilacije i druge faktore koji mogu trajno ugroziti njihovu vrijednost.
- Imajući u vidu zakonske obaveze nadležnih institucija u oblasti zaštite kulturne baštine, kao i značaj ove ustanove za kulturni život i identitet opštine i države, smatramo da je postojeći zastoj u realizaciji projekta rekonstrukcije neprihvatljiv i da zahtijeva hitnu institucionalnu reakciju – navodi se u pismu.
Konstatuje se da bi svako dalje odlaganje završetka rekonstrukcije bilo „u direktnoj suprotnosti sa obavezama nadležnih institucija u pogledu zaštite kulturne baštine, ali i obezbjeđivanja adekvatnih uslova za rad zaposlenih u ustanovama kulture“.
Ne mora se biti ni pretjerano stručan ni posebno informisan da bi se shvatilo što država stvarno misli o zaštiti kulturne baštine. U protokolarnim govorima - sve najbolje. U praksi - gotovo sve najgore. Država ne umije da dovrši ni novu zgradu Gradskog pozorišta u Podgorici, jedva je uspjela da završi zgradu Muzičkog centra Crne Gore, uz krupne propuste koji se i danas otklanjaju, a već godinama joj „pred nosom“ stoji i obrušeni bedem u Starom gradu Ulcinju. O prostoru pod zaštitom UNESCO-a i sakralnom nasljeđu da i ne govorimo.
Metalni kontejneri u kojima danas funkcioniše Muzej
Zgrada Muzeja u Bijelom Polju još je jedna u nizu rekonstrukcija koja je ogolila cijeli sistem nebrige i neodgovornosti. Sistem u kojem se odgovornost najčešće ne utvrđuje, šteta ne naplaćuje od onih koji su je napravili, a oni koji su učestvovali u spornim poslovima često nastavljaju dalje - sa novim ugovorima, honorarima, pozicijama i poslovima. Račun, kao i uvijek, na kraju ostaje građanima.
Uprava Muzeja predlaže rješenja, niko ih ne čuje
U pismu Ministarstvu kulture i medija, koje je u martu ove godine poslala uprava Muzeja, predlaže se nekoliko rješenja „u cilju prevazilaženja postojećeg zastoja i ubrzanja završetka projekta“. Jedno od njih je da Ministarstvo kulture i medija inicira izdavanje naloga Ministarstvu kapitalnih investicija da, iz budžetskih sredstava namijenjenih oblasti kulture, raspiše tender za realizaciju završnih grubih građevinskih radova i izradu enterijera, u skladu sa već izrađenom projektno-tehničkom dokumentacijom koja se nalazi u posjedu Ministarstva.
- Ovi radovi bi obuhvatili unutrašnje i spoljašnje intervencije na objektu, sa ciljem stvaranja uslova za otvaranje Muzeja za javnost u što skorijem roku. Alternativno, da se - u skladu sa zaključcima sastanka Upravnog odbora projekta održanog 11. juna 2025. godine u dvorištu Muzeja u Bijelom Polju, ovlasti Opština da preuzme punu odgovornost za realizaciju završne faze projekta, uz povraćaj preostalih neutrošenih projektnih sredstava (oko 70.000 eura) koja bi, prema ranijem dogovoru, UNDP vratio Ministarstvu kulture i medija, nakon čega bi ista bila proslijeđena Opštini radi finansiranja i završetka preostalih radova na zgradi Muzeja – navodi se u pismu.
Šlem nema kome da priča priču
Ministarka kulture i medija Tamara Vujović do danas nije odgovorila na ovaj dopis uprave Muzeja.
Ministarstvo ćuti, građani plaćaju
Ćutanje Ministarstva kulture i medija o rekonstrukciji Muzeja u Bijelom Polju traje već duže od dvije godine. U tom periodu Pobjeda je više puta tražila odgovore o tome zašto je projekat vrijedan više od 400.000 eura završio tako što je muzejska djelatnost izmještena u kontejnere, ko je odgovoran za nastalu štetu, ko će je nadoknaditi i kada će Bijelo Polje ponovo dobiti funkcionalan muzej. Ministarka Tamara Vujović i direktorica Direktorata za kulturnu baštinu Dobrila Vlahović na ta pitanja nijesu odgovorile, iako se ne radi o političkoj polemici, već o javnom novcu, kulturnoj baštini i odgovornosti institucija.
Paučina polako preuzima svaki predmet i ćošak
Zašto je ćutanje Ministarstva posebno problematično? Ono ne znači samo izbjegavanje medijskih pitanja, već izbjegavanje obaveze da se javnosti objasni kako je jedan projekat zaštite kulturne baštine doveden do toga da se godinama ne završava, da se radovi prebacuju Opštini Bijelo Polje, da se traži dodatni novac i da građani, na kraju, plaćaju posljedice tuđih odluka i propusta. U demokratskom društvu, a naročito u oblasti zaštite kulturne baštine, institucije ne bi smjele da se kriju iza administrativnog ćutanja kada je u pitanju javni novac, javni interes i odgovornost za štetu. Pitanje Muzeja u Bijelom Polju zato više nije samo pitanje završetka jedne rekonstrukcije. To je pitanje elementarne odgovornosti Ministarstva kulture i medija: da li će javnost konačno dobiti cjelovit izvještaj o tome što se dogodilo, ko je donosio sporne odluke, ko je napravio štetu, ko će je platiti i što će biti preduzeto da se slični promašaji više ne ponavljaju.
