Ako ne bude dogovora sa Teheranom u posljednji čas i američki predsjednik Donald Tramp odluči da naredi vojsci da napadne, koji su mogući ishodi?
1. Ciljani, hirurški precizni udari, minimalne civilne žrtve, prelazak u demokratiju
Američke vazduhoplovne i pomorske snage obavljaju ograničene, precizne udare na vojne baze iranske Islamske revolucionarne garde (IRGC) i jedinice Basidža - paravojnih snaga pod kontrolom IRGC-a.
Gađaju lokacije za lansiranje balističkih projektila i skladištenje, baš kao i iranski nuklearni program.
Već ionako oslabljeni režim se ruši, pravi tranziciju u istinsku demokratiju u kojoj Iran može da se pridruži ostatku svijeta. Ovo je izuzetno optimističan scenario.
Zapadna vojna intervencija u Iraku i u Libiji nije donijela glatki prelazak u demokratiju.
Iako je okončala brutalne diktature u oba slučaja, donijela je višegodišnji haos i krvoproliće.
Sirija, u kojoj su lokalne oružane grupe svrgnule predsjednika Bašara al-Asada bez zapadne vojne podrške 2024. godine, do sada je prošla bolje.
2. Režim preživljava, ali ublažava politiku
Ovo bi uopšteno moglo da se nazove „Venecuelanskim modelom“ u kojem brza, snažna američka akcija ostavlja režim netaknut, ali sa ublaženom politikom.
U slučaju Irana, to bi značilo da Islamska Republika preživljava, što neće zadovoljiti ogroman broj Iranaca.
Međutim, Iran je u tom slučaju prisljen da zauzda podršku nasilnim milicijama širom Bliskog istoka, obustavi ili smanji domaći nuklearni i balistički program, kao i da ublaži gušenje protesta.
Ponovo, ovo je manje verovatni kraj. Liderstvo Islamske Republike ostalo je prkosno i opire se promjenama već 47 godina. Djeluje kao da nije sposobno da sada promijeni pravac.
3. Režim pada, zamjenjuje ga vojna vlast
Mnogi misle da je ovo najvjerovatniji mogući ishod.
Iako je režim očigledno nepopularan kod mnogih, a svaki talas protesta tokom godina ga je dodatno oslabio, ostaje ogromna i sveobuhvatna duboka država sa velikim interesom da zadrži status kvo.
Glavni razlog zašto protesti do sada nijesu uspijevali da svrgnu režim je zato što nije bilo značajnih prelazaka na njihovu stranu, dok su oni koji drže kontrolu spremni da upotrebe neograničenu silu i brutalnost da bi ostali na vlasti.
U konfuziji poslije bilo kakvog američkih napada, lako je zamisliti da Iran završi pod kontrolom jake, vojne vlade sastavljene uglavnom od zvaničnika IRGC-a.
4. Iran odgovara napadom na američke snage i susjede
Vlasti u Teheranu su se zarekle da će odgovoriti na bilo koji američki napad i poručile: „Prst nam je na obaraču“.
Iran očigledno ne može da se mjeri sa silom američke mornarice i vazduhoplovnih snaga, ali i dalje može da odgovori arsenalom balističkih raketa i dronova, od kojih su mnogi sakriveni po pećinama, ispod zemlje ili u zabitim planinama.
Američke baze i postrojenja nanizani su duž arapske strane Zaliva, najistaknutije u Bahreinu i Kataru, ali bi Iran takođe mogao, ako se za to odluči, da gađa neke od ključnih infrastruktura bilo koje zemlje koju smatra saučesnikom u američkom napadu, kao što je Jordan.
Razorni raketni i napad dronovima na saudijska petrohemijska postrojenja Aramka iz 2019. godine, pripisan miliciji koju podržava Iran u Iraku, pokazao je Saudijcima koliko su ranjivi pred iranskim raketama.
Iranski arapski susedi u Zalivu, sve američki saveznici, razumljivo su ekstremno nervozni u ovom trenutku da će bilo kakva američka akcija na kraju da im se obije o glavu.
5. Iran odgovara miniranjem Zaliva
Ovo se odavno smatra potencijalnom prijetnjom svjetskim plovnim putevima i snabdijevanju naftom, još od Iransko-iračkog rata između 1980. i 1988. godine.
Tada je Teheran zaista minirao plovne puteve, a čistači mina britanske Kraljevske mornarice su pomogli da se oni razminiraju.
Uzani Ormuski moreuz između Irana i Omana kritično je usko grlo.
Oko 20 odsto svjetskog izvoza tečnog prirodnog gasa (LNG) i između 20 i 25 odsto nafte i petrohemijskih proizvoda prolaze svake godine kroz ovaj moreuz.
Iran je obavio vježbe brzog postavljanja pomorskih mina. Ako bi to uradio, to bi neminovno uticalo na svjetsku trgovinu i cijenu nafte.
6. Iran odgovara, potapa američki brod
Kapetan američke mornarice na ratnom brodu u Zalivu mi je rekao da ga najviše plaši iranska pretnja - „napada u rojevima“.
To bi značilo da Iran lansira toliko mnogo dronova sa eksplozivom i brzih brodića sa torpedima na jednu ili više meta, da čak ni moćna odbrana američke mornarice ne može sve da ih eliminiše na vrijeme.
Mornarica IRGC-a je odavno zamijenila konvencionalnu iransku mornaricu u Zalivu, a neki njeni komandanti su čak bili obučavani u Dartmutu tokom vladavine iranskog kralja.
Iranske mornaričke posade su usredsredile veći dio obuke na nekonvencionalno iliti „asimetrično“ ratovanje, tražeći načine da savladaju ili zaobiđu tehničke prednosti koje posjeduje njihov primarni neprijatelj, Peta flota američke mornarice.
Potapanje američkog bojnog broda, praćeno mogućim zarobljavanjem preživjele posade, predstavljalo bi ogromno poniženje za SAD.
Iako se ovaj scenario smatra malo vjerovatnim, razarač vredan milijardu dolara Koul bio je oštećen u samoubilačkom napadu Al Kaide u luci Aden 2000. godine, kada je stradalo 17 američkih mornara.
Prije toga, 1987. godine je irački pilot lovca greškom ispalio dvije rakete eksoset na američki ratni brod Stark i ubio 37 mornara.
7. Režim pada, zamjenjuje ga haos
Ovo je veoma realna opasnost i jedna od glavnih briga susjeda kao što su Katar i Saudijska Arabija.
Pored mogućnosti građanskog rata, kakve su iskusili Sirija, Jemen i Libija, postoji i rizik da će u haosu i konfuziji, etničke napetosti prerasti u oružane sukobe, dok Kurdi, Beludži i druge etničke manjine budu pokušavale da zaštite sopstveni narod u nacionalnom vakuumu vlasti.
Veći dio Bliskog istoka bi svakako rado vidio leđa Islamskoj republici, niko više od Izraela, koji je već zadao teške udarce iranskim posrednicima širom regiona i koji strahuje od iranskog pretpostavljenog nuklearnog programa.
Međutim, niko ne želi da vidi najveću bliskoistočnu zemlju po broju stanovnika, oko 93 miliona, kako zapada u haos, niti novu humanitarnu i izbjegličku krizu.
Najveća opasnost trenutno je da Tramp, koji gomila moćne snage blizu iranske granice, odluči da mora da uradi nešto da se ne bi osramotio i pokrene rat bez jasnog kraja, sa nepredvidivim i potencijalno razornim posljedicama.
