Šavnik je posljednjih mjeseci u centru pažnje javnosti zbog planova za razvoj zelene energije, ali i pitanja može li takva investicija donijeti novu šansu kraju koji se decenijama suočava sa iseljavanjem i gašenjem sela.
Dok se o energetskim projektima govori kroz megavate, dozvole i investicije, za stanovnike šavničkog kraja njihova vrijednost mjeri se mnogo konkretnijim stvarima - boljim putevima, sigurnijim prihodima i mogućnošću da se u tim mjestima ponovo može normalno živjeti.
U poznatom selu Malinsko, prema popisu iz 2023. godine, živi tek 45 stanovnika. Prema tvrdnjama mještanina Zorana Aleksića, u selu su, tokom cijele godine, samo tri domaćinstva.
Aleksić, zato, u razvoju zelene energije vidi mnogo više od nove investicije. Vidi šansu za kvalitetniji život, priliku da do sela konačno stigne bolji put, a možda i početak povratka života u mjesto koje već decenijama ostaje bez stanovnika.
Kako je kazao u razgovoru za Antenu M, Malinsko se tokom ljeta nakratko ispuni ljudima koji se vraćaju na svoja imanja i u porodične kuće, ali zimi ponovo utihne. Mladih porodica gotovo da nema, a oni koji još imaju djecu najčešće ostaju samo dok ona ne krenu u školu.
Među rijetkima koji nisu otišli je on.
Školovao se u Srbiji i kako kaže, imao je mogućnost da život nastavi u gradu. Ipak, želja da se vrati u Malinsko bila je jača. Danas kaže da se zbog te odluke lično ne kaje, ali priznaje da život na selu ne bi lako preporučio svojoj djeci i mlađim generacijama.
Problem nije samo težina poljoprivrednog rada. Savremene mašine jesu olakšale svakodnevicu, ali nijesu riješile ono osnovno - loš put, udaljenost od škole, tržišta i usluga.
„Ja volim ovdje da živim, bez obzira što su uslovi teški. Kada bi moralo sve ponovo, isto bih uradio“, kaže Aleksić.
Ipak, kada govori o budućnosti mladih, njegov ton postaje oprezniji. Dijete iz udaljenog sela mora svakodnevno biti prevezeno do škole, a u zimskim mjesecima, kada padne veliki snijeg, ni dolazak ni odlazak nijesu sigurni. Bez pouzdanog puta, smatra on, teško je očekivati da se mlada porodica trajno nastani u Malinskom.
Turbina na zemlji koja decenijama nije donosila prihod
Upravo zbog toga Aleksić je bez većih nedoumica prihvatio ponudu da se na njegovom zemljištu postavi vjetroturbina u okviru projekta Vjetroelektrane Bijela.
Prema njegovim riječima, lokacija turbine nalazi se visoko u planini, izvan naseljenog dijela sela, na zemljištu koje se uglavnom koristilo kao pašnjak i od kojeg porodica nije mogla ostvariti značajniji prihod.
Za njega presudan nije bio samo zakup zemljišta. Još važnija bila je mogućnost izgradnje pristupnog puta do buduće elektrane.
Velika i teška oprema moraće da bude dopremljena do lokacija na kojima će biti postavljene turbine, zbog čega će biti potrebna izgradnja i održavanje pristupnih puteva namijenjenih vjetroelektrani. Nakon izgradnje, te puteve mogli bi koristiti i lokalni stanovnici, stočari, vlasnici imanja i ljudi koji se tokom ljeta vraćaju u taj kraj.
„Da mi nijesu ništa platili, da su me samo pitali da dam zemljište kako bi napravili put, ja bih pristao“, kaže Aleksić.
Takav stav objašnjava činjenicom da je put za Malinsko više od infrastrukturnog objekta. On je uslov za svaki drugi oblik razvoja - od svakodnevnog života, preko poljoprivrede, do turizma.
Aleksić kaže da se često govori o turističkom potencijalu sjevera, ali postavlja jednostavno pitanje - kako će turisti doći tamo gdje nema pristojnog puta?
Vjetroturbine, prema njegovom razumijevanju projekta, neće biti postavljene među kućama, već na planinskom području iznad sela. Tokom pripreme projekta, kaže, lokacije su obilazili stručnjaci koji su ispitivali potencijalni uticaj na ljude i prirodu.
Prihod koji mijenja vrijednost zapuštene zemlje
Kako Aleksić kaže, za imanje koje je do sada imalo malu tržišnu vrijednost i donosilo ograničenu ekonomsku korist, takav prihod predstavlja značajnu promjenu.
Aleksić kaže da ranije nije mogao ni zamisliti da bi od te zemlje mogao ostvariti takvu naknadu.
Njegovo iskustvo pregovora je, tvrdi, bilo pozitivno. Ugovori su potpisani, naknade dogovorene.
„Niko ovdje nikome nije oteo zemlju. Ljudi su potpisivali ugovore i bili plaćeni“, navodi Aleksić, govoreći o vlasnicima parcela na području na kojem su planirane turbine i putevi.
Vjetroelektrana nije dovoljna, ali može biti početak
Zoran Aleksić, međutim, nema iluziju da će jedan energetski projekat sam po sebi vratiti stanovnike u Malinsko.
Vjetroelektrana bi mogla podržati projekte usmjerene na lokalnu zajednicu, obezbijediti prihode opštini od poreza na nepokretnosti i otvoriti radna mjesta tokom faze izgradnje. Međutim, Aleksić smatra da će biti potrebno mnogo više kako bi se ljudi trajno vratili.
Prije svega, potrebni su sigurnije snabdijevanje vodom, stabilno snabdijevanje električnom energijom, putevi, škole i mogućnost da se od rada može živjeti.
Posebno ističe problem otkupa poljoprivrednih proizvoda. Proizvođač u udaljenom selu može imati kvalitetno meso, sir, mlijeko ili povrće, ali mu to malo znači ukoliko nema kome da ga proda ili ukoliko troškovi prevoza do Podgorice premašuju vrijednost robe.
Aleksić smatra da bi država trebalo da pomogne u osnivanju malih mljekara, sirara i prerađivačkih pogona, kao i u organizovanju sigurnog otkupa proizvoda po cijeni koja bi domaćim proizvođačima omogućila opstanak.
„Glavni problem poljoprivrede je otkup. Možemo nešto proizvesti, ali nemamo tržište. Naš proizvod je kvalitetan, ali je skup i teško može da se takmiči sa jeftinijim uvozom“, objašnjava.
On podsjeća da su nekada u šavničkom kraju postojala preduzeća, prodavnice i proizvodni pogoni koji su zapošljavali lokalno stanovništvo. Danas je gotovo jedini stabilan poslodavac lokalna uprava, koja ne može zaposliti sve one koji bi željeli da ostanu.
Zato vjeruje da bi prihod koji će opština i stanovnici ostvarivati zahvaljujući energetskim projektima trebalo usmjeriti u proizvodnju i infrastrukturu, a ne posmatrati ga samo kao kratkoročnu finansijsku korist.
Projekat će se mjeriti i životom oko njega
Vjetroelektrana Bijela nalazi se u središtu šire rasprave o tome može li razvoj obnovljivih izvora energije istovremeno doprinositi energetskoj sigurnosti Crne Gore i opstanku sjevernih opština.
Za realizaciju projekta potrebno je da budu završene sve zakonske i ekološke procedure.
Aleksić vjeruje da bi zelena energija, zapravo, mogla predstavljati jednu od rijetkih preostalih značajnih razvojnih šansi za ovo područje.
Područje ima vjetar, prostor i prirodne potencijale, dok su mogućnosti za obnovu nekadašnje industrije ograničene. Ali, kako naglašava, lokalna uprava i država moraju znati da prihod i infrastrukturu koje projekti donesu pretvore u širu razvojnu politiku.
„Kako zelena energija ne bi bila šansa? Može biti i mora, ali sredstva koja se dobiju moraju se dobro iskoristiti i uložiti u razvoj sela“, zaključuje Aleksić.
