"Proces buđenja neo-fašističkih ideja kroz postupak istorijskog falsifikovanja činjenica i pokušaja revizionizma četničke ideologije posljedica je društveno političkog ambijenta u kojem smo se našli nakon klero-nacionalističke revolucije avgusta 2020.godine", kaže član Glavnog odbora SDP-a Mirza Šabović.
Imali smo priliku da vidimo kako se od strane SPC-a, kako kaže, veliča jedan od najvećih zločinaca drugog svjetskog rata koji je odgovoran za stradanje 15.000 Muslimana.
"Prije par godina sam imao priliku da pročitam knjigu ''Pavle Đurišić'' od uvaženog profesora doktora Radoja Pajovića, koji je prema mom skromnom sudu vjerovatno jedan od vodećih intelktualnih autoriteta kada je u pitanju drugi svjetski rat u okvirima crnogorske pa odvažiću se da kažem i šire akademske zajednice. Ono što je sa naučnog aspekta nesporno, (a istorija jeste naučna disciplina prema shvatanju Čedomira Antića) je činjenica da je profesor Pajović, uvidom u dobro sačuvanu dokumentaciju, izvršio potpuno eksponiranje ličnosti Pavla Đurišića i dokumentovano razbio mit o njemu koji protažeri četničkog pokreta nastoje lažno afirmisati", kaže on.
Važno je ovdje istaći da ukoliko su Njemci i Italijani bili u nečemu krajnje precizni i detaljni, to je čuvanje i sabiranje dokumentacije, ratnih depeša, naredbi, sporazuma o međusobnim saradnjama i slično, sa pokretima, jedinicima i pojedincima sa kojima su zajednički djelovali.
"Upravo ovaj momenat je sa naučnog aspekta ključan za poptuno razobličavanje kolaboratorsko-izdajničkog četničkog pokreta, kao i samog lika i djela Pavla Đurišića, jer nedvosmisleno dokazuje saradnju četnika Draže Mihajlovića sa okupatorima i ne ostavlja prostora za drugačije tumačenje. Ko ne vjeruje može pristupiti online arhivama drugog svjetskog rata i tamo će naći mnoštvo sporazuma između četnika, nacista i fašista, sa sve zajedničkim slikama", istakao je Šabović.
Kao ideološku matricu četničkog pokreta, Pavle Đurišić je sa njegovim tadašnjim vrhovnim komandantom Dražom Mihajlovićem prihvatio program ''Homogena Srbija'' - prema kojem je u procesu stvaranja Velike Srbije, trebalo uništiti, odnosno etnički očistiti teritoriju od svih nacionalnih manjina, odnosno Muslimana, Hrvata i Albanaca. U vezi sa ovim, Draža Mihajlović 20.12.1941.godine, izdaje instrukcije svojim komandantima u Crnoj Gori, između ostalih i Pavlu Đurišiću, koje glase: - ''Čišćenje državne teritorije od svih 'narodnih manjina i nenacionalnih elemenata', -Stvaranje neposrednih zajedničkih granica između Srbije i Crne Gore...čišćenjem Sandžaka od albanskog i muslimanskog i Bosne od hrvatskog i muslimanskog življa'' citirano iz knjige 'Pavle Đurišić' profesora R. Pajovića (str. 26)
Postupajući po Dražinom naređenju Đurišić je od januara 1942.godine, pa sve do februara 1943.godine, sprovodio zločine i teror, sa svim elementima onoga što bi se danas okarakterisalo genocidom, nad muslimanskim i albanskim stanovništvom u bjelopoljskom, pljevaljskom, čajničkom i fočanskom srezu, gdje je svoju ''hraborst'' dokazivao nad civilima, ženama, djecom i starcima, o čemu i sam svjedoči kada piše izvještaj Draži Mihajloviću, gdje između ostalog detaljno obrazlaže kako je pristupio ''uništenju'' muslimanskih sela.
Đurišićeva lojalnosti projektu 'Homogene Srbije' bila je samo paravan za banditsko i odmetničko ponašanje i opštu pljačku civilnog nesrpskog stanovništva, koje su u početku finansirali Italijani a kasnije nastavili Njemci. O ovome najbolje govori činjenica da je nakon sloma četničkog pokreta Đurišić odbio direktnu naredbu Draže Mihajlovića da u Crnoj Gori organizuje gerislke akcije i otpor komunističkim vlastima. Đurišić koji je znao da će zbog svojih zločina biti kažnjen od strane komunista, nakon konsultacija sa svojim oficirima donosi odluku da se krene ka Sloveniji, za ovo mu je bio nepohodan siguran prolazak preko teritorije NDH pa upravo iz tog razloga ostvaruje kontakt sa Sekulom Drljevićem.
Sekula Drljević, koji je bio u dobrim odnosima sa ustašama, odlučio je da potpiše sporazum sa Đurišićem 22.marta 1945.godine. U skladu sa ovim sporazumom Pavle Đurišić je prihvatio Sekulu Drljevića za vrhovnog komandanta i stavio mu se sa svojim borcima na raspolaganje. Kada je o ovome saznao Draža Mihajlović, proglasio je Đurišića za izdajnikom. Nakon što je pokušao da izigra sporazum sa Drljevićem, Đurišić je sa grupom četnika (po nekim izvorima njih oko 150) uhvaćen i razoružan od strane ustaša koji su ih odveli u Jasenovac gdje su kasnije i strijeljani. Ostatak četnika iz njegove jedinice koji je uspio da pobjegne ka Sloveniji, njih nekoliko hiljada predao se 8 aprila, većinu su nakon završetka rata strijeljali komunisti.
"Đurišićev put od učesnika 13-julskog ustanka, izdaje i pristupanja četničkom pokretu Draže Mihajlovića, do otvorene kolaboracije sa Italijanima, nacističkog odlikovanja ''gvozdeni krst'' preko činjenice da ga je Draža Mihajlović proglasio izdajnikom jer je nakon sloma četničkog pokreta priznao i prihvatio Sekulu Drljevića za vrhovnog komadanta, oslikava njegov labilan karakter i avanturističko ideološko kretanje iz krajnosti u krajnost. Od 'Homogene Srbije' Stevana Moljevića, pa sve do federalističkih i separatističkih ideja Sekule Drljevića, Pavle Đurišić nije bio lojalan nikome osim sebi i svojim interesima", zaključio je Šabović.
