Toga ljeta upoznala sam Siciliju. Ne na način na koji se upoznaju gradovi kada turistički vodič uz aranžman odredi rutu. Upoznala sam je u dugim ljetnjim haljinama, uz muziku, miris ribe s pijace, limonćelo-špric i tjesteninu.
Maštala sam o sicilijanskom moru još kao dijete. Valjda ponešena nekim idealima iz mladosti, konstruisala sam ideju mjesta prije nego što mi je haljina očistila vulkanski pepeo s katanijskih ulica.
Razmišljala sam o balkonu sa stolom i dvije stolice, peškirima i kupaćim kostimima preko ograde, o espresu na tom balkonu i kroasanu sa pistaćijem. Tri grada, bezbroj ulica, poneka neprospavana noć, na koži so... Ma che bella vita.
Katanijska sunčanica i jedna Norma
S Katanijom sam se rukovala na specifičan način. Nijesam mislila da će me, kad sam joj pružila ruku, povući za sobom i u mojim mislima zauvijek uklesati tamni kamen fasada.
No, nije mi ostala samo u mislima. Katanija mi je darovala i osjetnu uspomenu - sunčanicu... I ne, nije to bilo iskustvo koje sa sobom nosi „Sad znaš za drugi put“, već iskustvo zbog kojeg od tada na sunce gledam s priličnom dozom nepovjerenja.
Čitavog života sam željela živjeti u mjestu gdje sa tog čuvenog balkona sa dvije stolice mogu reći Đovaniju koji ima štand na peskariji da mi sačuva kilo ribe za sjutrašnji ručak.
Katanija je upravo to...
Grad između vulkana i mora. Grad čije te uske ulice ne ograničavaju, gdje ljudi žive bučno, nasmijano, a jednostavno. Glavna ulica, Via Etnea, nastala je nakon zemljotresa 1693. godine, u okviru obnove Katanije, koja je tada ponovo građena u baroknom stilu, a danas je popločana kockama od vulkanskog kamena sa Etne.
Neobično je to mjesto, gdje se barok i zvuk vespe prepliću u gradu o kojem se ne priča puno, a u kojem živiš i nekoliko godina pošto iz njega odeš. Prilagodiš se načinu na koji diše, pa se tvoja prsa pune vazduhom dok ti srce ne eksplodira od ljepote.
Tako sam se prilagodila i ja...
Moj prvi obrok u Kataniji bila je Pasta alla Norma, što je poprilično neobično jer patlidžan ne mogu vidjeti ni na slici. Svjesno i odlučno sam, gledajući meni, konobaru pokazala katanijski specijalitet.
Koliko se sjećam, a sjećanje me uvijek dobro služi, paštu sam pojela ne zbog mog oduševljenja, već zbog straha od „nepoštovanja“ prema gradu koji mi je u samo nekoliko dana pružio mnogo.
Ne volim patlidžan, još uvijek, ali bih jednu Normu na trgu Piazza Duomo, onako, s guštom, opet naručila konobaru...
Ne zbog oduševljenja, već zbog straha da ću jednog dana možda izgubiti sjećanja, a da će ih moja nepca pamtiti.
Zvuci tišine Sirakuze
Sirakuza me dočekala nešto drugačije... Nije pružala ni buku, ni haotičnost, pružala je tišinu. Dala mi je ono što prije nijesam imala. Dala mi je one duge šetnje mjestom koje je sagradila istorija, a od čije me suštine nijesu odvajali zvuci fotoaparata, japanki i glasova koji pitaju samo da bi saznali.
Ortigija je jezgro Sirakuze, malo ostrvo ispisano tragovima različitih epoha i civilizacija. Njeni trgovi i palate ne dozvoljavaju ti da je dodirneš ovlaš pitanjima.
Šetajući Sirakuzom, nijesam šetala toga ljeta, nijesam prolazila pored restorana sa pet zvjezdica… Šetala sam djelovima antičke Grčke, šetala sam sa Rimljanima, upoznala sam Vizantijce koji su mi pokazali put do mora.
Na glavnom trgu nalazi se Katedrala Sirakuze. Ono što je čini posebnom jeste činjenica da je katedrala izgrađena na mjestu antičkog grčkog hrama posvećenog boginji Ateni. U njenim zidovima i danas su vidljivi djelovi originalnog grčkog hrama, uključujući dorske stubove.
Sirakuza nije zahtijevala ništa…Nije joj bilo potrebno da joj se divim, ni ja, ni neki drugi turista kojem je poklonila nekoliko svojih pločnika. Bila je samo mali podsjetnik na nešto ljudskoj ruci tako znano, a oku nedokučivo.
Možda baš u tome leži poetika ovog mjesta - kroz nekoliko hiljada godina grad je stalno nadograđivan na onome što je već postojalo.
Sirakuza se od 2005. godine nalazi na UNESCO listi svjetske baštine, a UNESCO je opisuje kao prostor koji svjedoči o razvoju različitih mediteranskih civilizacija tokom približno tri hiljade godina.
Ne znam šta su ta tišina i raznolikost Sirakuze probudili u meni. Kao da je za dan postala moja mala enciklopedija stvaralaštva i dopustila da i ja riječima sagradim mali dio nje.
Pozornica iznad užurbanosti svijeta
Tri grada... bezbroj ulica i balkon. Taormina se nalazi na padinama planine Monte Tauro, oko 200 metara iznad Jonskog mora.
Taormina je treći grad koji sam posjetila na Siciliji. Zbog njenog položaja pogled se pruža prema moru, zalivu Naksos i Etni što je Taorminu učinilo jedinstvenom pozornicom iznad užurbanosti svijeta.
Toga dana je sve vrvilo od turista, bljeskova i razgovora. Taormina je valjda takva, jedno od najpoznatijih turističkih mjesta Sicilije, pa se u njenom istorijskom ambijentu prepliću antička arhitektura, luksuzni hoteli, restorani, prodavnice i mnogo ljudi…
Nije slučajno što se upravo u Taormini nalazi jedno od najpoznatijih antičkih pozorišta na Siciliji - Grčki teatar. Pozorište je najvjerovatnije izgrađeno u 3. vijeku prije nove ere, za vrijeme Hijerona II, tiranina Sirakuze, a u rimsko doba, u 2. vijeku nove ere, obnovljeno je i preuređeno.
Čak i danas, nakon toliko godina, kultura tom mjestu ne dopušta da ogluvi. I sada se u teatru čuju instrumenti, plesne cipele, još uvijek glumci stavljaju krinke na lice… Tako dvomilenijumska pozornica osluškuje aplauze, možda poneku suzu, možda čuje i poneki smijeh.
Ispod Taormine nalazi se malo ostrvo, koje se nekada pominjalo kao Isola di Santo Stefano. Godine 1890. kupila ga je engleska plemkinja Florence Trevelyan, koja je na njemu izgradila malu kuću i zasadila rijetke i egzotične biljke. Krajem 19. vijeka ostrvo je fotografijama učinio poznatim njemački fotograf Wilhelm von Gloeden, koji ga je nazivao „Biserom Mediterana“.
No, danas nosi ime Isola Bella - Lijepo ostrvo. I ne samo mom oku lijepo... Neko je, možda, mnogo godina prije mene, vidio to malo ostrvo, spojeno sa obalom uskim pojasom zemlje koji more nekad sakrije, a nekad pokaže, i shvatio koliko je život jednostavan. Pa mu je, priznaću, bez mnogo mašte, ali sa istom onom slikom pred očima koju sam i ja imala gledajući Isolu Bellu, nadjenuo ime.
Možda je upravo zbog toga Taormina drugačija od Katanije i Sirakuze. Ništa u njoj nije jednostavno, a sve djeluje tako. Ništa u njoj nije ni pompezno, ali je sve raskošno.
U njoj osjetiš mnogo, a ne vidiš sve.
Jesi li sama večeras
Nijesu ta tri grada učinila Siciliju posebnom. Ima Sicilija još mnogo da pruži, a ja nažalost, toga ljeta nijesam posjetila sve, ali se pitam je li sama večeras…
“Ponekad čujem da je svijet pozornica i da svako dobija po zasluzi”, kao što to pjesnik reče…
Scenu prvu mi je pružila Katanija, zavoljela sam je na prvi pogled, u mojoj glavi je pružala krajolike beskraja i jednu uobičajenu normu, ko bi reć?
A onda, scena druga – Sirakuza. Izgledala je promijenjeno, u mojim očima igrala čudno, predstavljala malu enciklopediju tišine, čiji sam dio sagradila arhitekturom od riječi, a da nikad ne saznam zašto…
No, pozornica je onamo, ja stojim sama. Na taorminskom balkonu nema peškira, ali o njenu ogradu moj se pogled naslanja na jonsko plavetnilo, a ja znam da je vrijeme i da se zavjesa spušta…
