Uskoro će godina od kad traje ova vlada. Da, za nama je godina od kada je moguće u Crnoj nam Gori da Marko Milačić sjedi u „situation room” i džojstikom ispaljuje suzavce, metke i šok bombe na belvederske demonstrante.
Da, da… Milačić u kabinetu predsjednika vlade, a crnogorski intelektualci u hladnoj noći - na cesti. Godina već i od kad je moguće da Marko Bato Carević u svojstvu gradonačelnika zajebava glumce u toku predstave, a da festival to otćuti, i da svojim bagerima kabadahijski razlupa automobile patriotske sirotinje, pa da se i to praktično otćuti, tamo gdje ne bi trebalo da se ćuti.
Godina prođe, a dan nikad. Onaj dan kada je naš „lider” izjavio da se snagom volje mogu pomjerati planine. Bukvalno. Na televiziji. Uživo. Mrtav ozbiljan.
Pa već godinu našim životima vlada stanje kolektivnog ritualnog transa, kada poput nekog izolovanog plemena, u ekstatičnom vjerskom zanosu, prinosimo žrtve bogovima. I to tako što u jeku globalne pandemije, kada čovječanstvo u panici za preživljavanjem, vrišti i preklinje - MASKA, RUKE, DISTANCA - mi ližemo jednu te istu prokletu kašiku!
Taj galopirajući tornado iracionalnosti, agresivne gluposti i samouvjerenog praznoglavlja, godinu dana već slovi kao zaboravljeni glas naroda koji se konačno čuje. I sve ostalo je u duhu takvih zamjena teza. Praznovjerje u kom se više vjeruje neobrazovanim popovima nego molekularnim biolozima, epidemiolozima, farmaceutima i naučnicima, danas važi za duhovnost. Ako se usudiš da to primijetiš, onda si plaćenik Milov, nacionalista i Ustaša.
Pa ta podla, bezočna manipulacija sopstvenim stadom, u kojoj bogobojažljivome, prostodušnom ali i poštenom čovjeku zaprijetiš prokletstvom, njemu i familiji - ako ne odbrani svetinje. Kad mu to kaže onaj kome ljubi ruke, vjeruje mu i boji ga se, pa se nekom jeftinom gordošću ispuni i sa ostalom zavedenom braćom, iz čistog straha od prokletstva smrzava po dugim litijskim šetnjama. Pa te ostave da vjeruješ da si TI taj koji je odbranio svetinje. Daju ti za nagradu tri litra ulja, kao da se zajebavaju sa tobom, a ti katarzično odahneš jer će prokletstvo zaobići kuću, legneš na kauč ispod ikone kućnog sveca, dok ti na “oslobođenom” Javnom servisu pričaju bajke pred spavanje. Plate i penzija duplo veće, a sve SAD i ODMAH!
Dosta je! Još u izbornoj noći je bilo jasno da vi niste tim za viziju, progres, civilizacijski iskorak. Prve noći ste pokazali svoje limite
I dok pošteni svetosavski vitezi, nakon Dnevnika, u susret jutarnjem odlasku na posao tonu u snove, u kojima će narednog ljeta moći sa familijom na more, iste noći, na tom moru, tek tada počinju bahanalije nove društvene elite. Influenserke iz Beograda, aaaah! Pa dobro, šta je, tek su počeli, ukusi se grade vremenom.
Evo ima godina u kojoj je moguće, čak i poželjno, da protest umjetnika ispred vlade, od strane funkcionerke partije vlasti, koja navodno promoviše koncept pobjeda, a ne podjela, gledanja u budućnost, a ne u prošlost, pomirenja i evropskog puta, bude komentarisan ovako:
”Da dubite na glavi džaba bi vam bili protesti lažni umjetnici, a stvarni nosioci slova U u srcima i na reverima. Jasenovac bi vi najradije vodili”.
U znači Ustaše. Jasenovac je konc logor. Umjetnici su pjevali antifašističku himnu “Bella ciao”, a protestovali protiv kadrova koji pripadaju nacističkim pokretima u institucijama kulture. Funkcionerka je nakon izjave postala konzul. U Sremskim Karlovcima.
Već godinu, dakle, nezavisni umjetnik u Crnoj Gori iz nekog razloga znači Ustaša. Nikome nije jasno ni zašto je najveći regionalni kolumnista, Boris Dežulović, koji je zakleti antifašista, antičetnik i antiustaša, postao “đubre ustaško” iz vizure ministarke Bratić? Zato što je Hrvat, a svi oni su Ustaše?! Kakav katapult u 90-te! Bratić nastavlja: "Pi! Gradžanin! Šatroljevičar! Meti svoj ustaški prag, ostalo je natrune dosta! Ali, đubre ustaško da piše, neinformisano, zlobno. A u Crnoj Gori mu neki aplaudiraju! Da l' zbog apanaža, laža, paralaža ili su samo neobaviješteni kao ovaj magarac“.
Sa Lovćena vile kliču, oprosti nam Dežuloviću!
Nisu briselske sjednice za vas, već vinjak i meze dok Kavaja u trans baca. Nisu transatlantske putanje vaše. Vaš pogled seže do imaginarne kapele lovćenske
Dovoljno je da i mali protest ili izraz pobune uputite povodom ovakvih istupa, da vas vaša “oslobođena” država lansira na potpunu marginu. Otkazi, progoni, izolacija, stigmatizacija, diskreditacija u prljavim medijima, ponižavanje i iživljavanje nad vašom porodicom kao meta crkvenih mimera. Sve je ovo naša realnost, koja traje godinu. Naš put u Kinšasu.
I dosta je više! Od početka je jasno da ste dobili šansu, za mandat više, isključivo u odsustvu bilo kakve alternative. Još u izbornoj noći je bilo jasno da vi niste tim za viziju, progres, civilizacijski iskorak. Prve noći ste pokazali svoje limite.
Nisu briselske sjednice za vas, već vinjak i meze dok Kavaja u trans baca. Nisu transatlantske putanje vaše. Vaš pogled seže do imaginarne kapele lovćenske. Mladi talenti su za vas neduhoviti nacionalisti bez kućnog vaspitanja, za računarima ispod hrama podgoričkog. Nauka, inovacija, inicijativa, biznis ideja, pojmovi su koje ne razumijete. Jer, vi imate averziju prema uspješnom biznisu, od vas bježe investitori, vi proganjate uspješne kompanije koje ne kontrolišete. Vi se bojite slobodnog pojedinca, vi prezirete slobodu uma, antidogmatizam je za vas izdaja tradicije.
Njegoševska Crna Gora je za vas guslarska kasaba, umjesto eksplozija genija među varvarima. Vama je Dežulović ustaša, a umjetnici egzekutori konc logora. Dosta je!
Imali ste zicer šansu. Pogurali su vas svi, od diplomata, do nebesa! Uz svu podršku koju ste dobili sa svih mogućih strana mogli ste lako do nekog rezultata. Ali su ljubavnice, zetovi i kumovi uletjeli u funkcije, odbore i bordove. Evropejstvo niste mogli do kraja da odglumite, jer ste padali na ratne zločine i ratne zločince. Jer su vaše ideje utamničene u Hagu na momenat izgledale kao slobodne i žive.
Građani su vas ocijenili sa dva plus. To je ocjena vječitog dvojkaša koji je dao svoj maksimum. Ovo je vaš maksimum. Doveli ste nas do najdubljih, najprimitivnijih podjela u istoriji, samo da bi i vi osjetili malo ćara. Sada kada jeste, vrijeme je da odete.
U parlamentu će se uskoro, nadam se, glasati o povjerenju ovoj vladi, u koju, da paradoks bude savršen, ne vjeruju ni oni koji su je instalirali. A ti koji više ne vjeruju u “lopovsku, švercersku, korumpiranu” vladu, unaprijed osuđuju kao izdajnike one koji će glasati protiv nje. Nema šanse da bi ovo razumio bilo ko ko ne živi ovdje, zato što je perverzni vrtlog sujete, vlastoljublja i raznih interesa, predaleko od razuma i pravde. Istina je da će onaj koji smogne snage da podigne ruku, u toku skupštinskog glasanja biti mesija, a ne izdajnik, šta god da je pozadina tog čina.
Moja dilema je - da li će se to i desiti. Da li u političkoj strukturi naše zemlje postoji kritična masa integriteta, odgovornosti i savjesti, bez obzira na političke pritiske. Pritiske koje nisu mali. Ako se podigne, ta “božja ruka” će, baš poput Maradonine, talasati između država, a siguran sam da će je pominjati čak i u Kremlju. Nije votka rakija, ali noćas udara.
Zanima me, šta Vi mislite:
