Nedavna posjeta Skupštini Crne Gore sveštenika koji trenutno koristi vladičanski tron na Cetinju izazvala je komešanje u redovima političkih suverenista i malobrojnog ateističkog slobodnomislećeg puka. Već nekoliko dana pljušte jetke zamjerke na račun predsjednika Skupštine Andrije Mandića zbog manira u kojem je dočekao/ispratio svojeg vjerskog poglavara kao gosta.
Njega podsjećaju na to da teatralni duboki nakloni i strastveno rukoljublje nijesu svojstveni potomcima glavosječa s Vučijeg Dola i Fundine. Opominju ga i da je počivši vladika dosta davno konstantovao da Crnogorci ne ljube lance, a ni ruke. Ukazuju na to da smo u školama učili da se Crnogorci ne klanjaju nikome. Zaključna optužba je da sadašnji predsjednik Skupštine - bruka Crnu Goru.
Vjerujem da je potrebno donekle rasvijetliti tmušu u kojoj se odvija ova galama oko naklona i rukoljublja, i sve nas podsjetiti na sitne detalje koje smo olako zaboravili. Istovremeno je potrebno unijeti makar malo pozitivne energije i nade u mračni zindan koji poneko još uvijek zove crnogorski javni prostor.
Mandićev duboki naklon i poljubac u mitropolitovu nadlanicu su nedvosmisleno potvrdili ono što je svima bilo odavno jasno, a što je i sam Andrija Mandić nerijetko s ponosom isticao. Sadašnji predsjednik crnogorske Skupštine je pripadnik vjerske pastve koju u ime Crkve Srbije u Crnoj Gori predvodi mitropolit Joanikije.
Mandić je istovremeno svima stavio do znanja da sopstvenoj vjeri i instituciji koja tu vjeru propovijeda daje apsolutni primat u odnosu na najveće zakonodavno tijelo sekularne države Crne Gore, kojim on sada predsjedava. To je potez kojim bi se ponosio svaki vjerski fundamentalista diljem zemaljskog šara.
Na nesreću sekularne države Crne Gore, ništa od ovoga nije nepoznato, niti je neočekivano.
Jed koji prati javne zamjerke i čuđenje kako je moguće da nam se sve ovo dešava su beskorisno trošenje energije. Ljutnja je pokazatelj da se, u nedostatku kuraži i kapaciteta za istinsku političku borbu, čin neslaganja s aktivnostima sadašnje vlasti sveo na virtualno gledanje ,,mrko poprijeko“, kastiganje na društvenim mrežama, i beskonačno ponavljanje već rečenog u partijskim saopštenjima.
Ono što se gubi iz vida je činjenica da ove kritike polaze iz pogrešne tačke zamjeranja Andriji Mandiću što čini poteze nedostojne Crnogorca i Crne Gore. Ovo je slučaj kada se od poslovičnog stabla ne vidi šuma.
Zaboravilo se da Andrija Mandić, po sopstvenom priznanju i po popisnoj dokumentaciji, nije Crnogorac. Andrija Mandić je Srbin koji je pokorni vjernik Crkve Srbije i poštovalac njenih crnorizaca. Iako to mnogima može zvučati čudno, on se ponaša potpuno u skladu s ovim parametrima samoidentifikacije. On je apsolutno posvećeni politički i administrativni predstavnik svoje vjerske i identitetske grupe, pa ne bi bilo fer očekivati od njega da se ponaša suprotno sopstvenoj prirodi.
Zaboravilo se da je njegovo izvorište negdje drugdje, i da talasi njegove identitetske, kulturne, etičke, tradicijske, ideološke i političke matice zapljuskuju obale koje su svjetlosnim godinama udaljene od Careva Laza, Fundine, Grahovca, Krusa… I suverene i nezavisne Crne Gore.
To je istorijska matica koja se, između ostalog, oformila na tradiciji hatišerifa, ljubljenja dahijskih nadlanica, plaćanja odrine, likvidacije originalnih ustanika iz 1804. godine, slanja Đordeve ustaničke glave na dar sultanu, definestracije Obrenovića, Dražine kolaobracije s okupatorima, Đurišićevog etničkog čišćenja istočne Bosne i reprize tog zločina koju su 1990-ih tamo režirali i sproveli osuđeni ratni zločinci, Mladić i Karadžić. To je matica koja se, kao i onaj epski manji potok, uvijek i bez pogovora savija prema i utiče u veću močvaru.
Za utjehu (pošto nam je malo šta drugo ostalo) treba reći da rukoljublje predsjednika crnogorske Skupštine i njegovo konačno svlačenje ,,novog odijela“ nije učinjelo nikakvu štetu etičkim, moralnim i tradicionalnim uzusima koji omeđavaju Crnu Goru, što zaslužuje da uđe u pjesme. Takva Crna Gora i oni koji je dišu, pišu i izgovaraju nijesu ništa izgubili servilnim gestom Anrdije Mandića, i svim sličnim gestovima njegovih političkih i ideoloških saputnika zbog kojih smo se kolektivno crvenjeli u protekle tri-četiri godine.
Ta davno zastiđena Crna Gora je nepromijenjena, osim kada je u pitanju njen obim. Danas nas ima manje na broj. Iako nam još uvijek gore obrazi zbog tuđe sramote, moramo prihvatiti činjenicu da najsvježija rukoljubna sramota nije naša.
