Pojam ‘onostranosti‘, ‘istinitog svijeta‘, izmišljen je da bi se obezvrijedio jedini svijet koji postoji – da se ne očuva nikakav cilj, um, zadatak za našu zemnu realnost! - piše Niče u svom djelu Ecce homo. U jednom drugom djelu Niče piše da oni koji imaju ubjeđenja da im se mora zapovjedati postaju vjernici i obrnuto, da onaj koji iskazuje svoju slobodu volje, duh koji nije podložan slijepoj vjeri, izvjesnosti, pripada par exellance slobodnom duhu. Metafizika, pseudohrišćanstvo i svetosavska doktrina, na razvalinama socijalizma i u predvečerje raspada bivše države, poništila je one zere modernosti i građanskog duha koji su se do tada mukotrpno rađali u Crnoj Gori. Jedan kolektivni duh je zamijenjen drugim, ideologija je porazila kreativno mišljenje, dogma je nadvladala sumnju, licemjerje je dobilo rang iskrenosti. U društvu laži, jedina istina postaje i opstaje kao laž. U društvu prolaznosti ništa postojano ne opstaje, ne opstaju ni vrijednosti, ni moral, ni istina.
Svako zlo, sve predrasude i zablude, posljedica su odsutnosti prosvijećenosti. Iako socijalizam važi za rigidni sistem u kojem nije dozvoljeno javno ispoljavanje političkog pluralizma, njegova prosvjetiteljska uloga je stvarala sposobnost kritičkog promišljanja, bez obzira na njegovo ograničeno javno ispoljavanje. Srozavanjem nivoa obrazovanja i ogromnim uplivom religijskog tokom potonjih tri decenije dobili smo, umjesto društva slobodnih ljudi, zarobljene umove. Čak u tolikoj mjeri da se dominantno raširila retro orijentisana, konzervativno-religijska doktrina, narastajućeg uvjerenja da je neophodno potražiti alternativu u metafizičkoj sferi i dogmatskom poimanju svijeta. Na izazove modernog doba reaguje se obnavljanjem interesovanja za predmoderne metafizičke sisteme.
Svetosavlje, kao religijski surogat, u Crnoj Gori je postao način izražavanja samoidentiteta kolektiviteta. Putem svetosavlja se kreirao kolektivni identitet sa namjerom da se legitimizuju političke ambicije začete polovinom devetnaestog stoljeća Načertanijem Ilije Garašanina, indukujući im transcendentalnu dimenziju kako bi se one opravdale. Instrumentalizacijom religije, svetosavlja kao ideološko-političkog projekta, jedan istorijski koherentan prostor, sa prepoznatljivim habitusom kroz vjekove, postao je poprište sukoba dva suprotstavljena identiteta.
Da je jedan od njih importovan, govori nedosljednost u poštovanju tradicije prostora i uvođenje novih običaja, nesvojstvenih Crnoj Gori, bez obzira kako ko doživljavao identitetsku prošlost Crne Gore. Religijski narativi oduvijek su najośetljivije područje, pa samim tim se njima i najlakše manipulisati. Onog trenutka kada u procesu selekcije odabrani narativi iz kulture i tradicije pređu u religiju, kad se kroz religiju transcendira nacionalna svijest, religija gubi svoju suštinu. Praktikujući takav obrazac, SPC je postala glavni ideološki propagator i katalizator velikosrpskih aspiracija.
ZAPISI OTKRIVAJU
Brojni su putopisci prolazili kroz Crnu Goru, bilježili svoja zapažanja o jednom ponosnom, hrabrom narodu, koji je u siromaštvu iskazivao svoje viteštvo i dostojanstvo. Muška su se đeca rađala uz čestitke da svoj život ne okončaju u postelji, već na bojnom polju, braneći svoju otadžbinu. Nije ostala neprimijećena ni vezanost Crnogoraca prema svojoj vjeri i svojoj Crkvi. Ali ne kroz manihejsko ispoljavanje. Dr Ivo Jovićević, u Śećanju jednog federaliste iz 1926, piše: „Crnogorci dosta slabo pośećuju crkve, a kad to čine oni vjerske ceremonije vrše dostojanstveno, kao i druge vjerske običaje, ali ne ljube ikone, ne metanišu, ne udaraju čelom o pločnik crkve. Poneki put se prekrste i to je sve.“
Vuk Karadžić je pisao 1837. u Crna Gora i Crnogorci da „u Crnoj Gori ređi su oni ljudi koji se bar jednom u godini pričešćuju, nego oni koji to nikako ne čine“. Upoređujući Crnogorce sa Srbima Vuk kaže: „U Srbiji se obično mole bogu triput na dan: ujutru kad ustanu, uveče kad hoće da večeraju i poslije večere kad hoće da spavaju“, dok za Crnogorce kaže da „Crnogorci imaju običaj da neđeljom i praznikom idu u crkvu, ali ovake molitve u kući nijesu u običaju“. A razloge je nalazio „može biti da je turski jaram u Srbiji učinio“ Srbe posvećenije metafizici i sujevjerju.
U današnjoj Crnoj Gori vjernici padaju na koljena, ničice ljube pod, ljube popovske ruke, metanišu, učestvuju u novokomponovanim procesijama, krste se zaredom na desetine puta, srpski sveštenici im utemeljuju odnos prema sopstvenoj državi, znamenjima pod kojim su im ginuli preci, unižavaju se vjerujući da tako čuvaju tradiciju svojih predaka. Umjesto poštovanja prema sopstvenom ontičkom, entitetskom nasljeđu usvajaju se, kroz svetosavlje, obrasci sa drugih prostora kojima se mijenja sopstvo i autentičnost.
VELIKI U ZABORAV
Još je podgorička Zeta, kroz pero svog urednika, pisala 1939. godine: „Crnogorci koji su prepoznali svoje interese u sprezi sa velikosrpskom buržoazijom, u težnji da joj se „približe“ - otpisivali su veliki dio crnogorske istorije i govorili, kao i velikosrpski ideolozi, o „petovjekovnom ropstvu“. Pošto su izgubili dostojanstvo, uzaludno im je bilo povremeno pozivanje na vječitu borbu Crnogoraca protivu osvajača: srpska čaršija je bila već izmislila metode omalovažavanja te borbe, svodeći strašnu istoriju crnogorskog naroda za svaki slobodan dan na hvalisavost i laž. Tako su ih srpski buržuji i bezlična čaršija prisilili da se odriču sopstvene istorije, onog bitnog perioda do okupacije Duklje (Crne Gore) od Nemanjića - u korist srpske istorije (otkuda bi oni mogli pred srpskom buržoazijom, kod koje traže utočišta, da govore o crnogorskom kraljevstvu prije srpskog za čitavo stoljeće i po).
Tako je došlo do apsurda da su Crnogorci (jer su prema toj koncepciji podešeni i školski programi) zaboravili dio svoje istorije, od arhonta Petra (X v.) do pada pod Nemanjiće (kraj XII v.), u kojemu su njihovi preci izvojevali samostalnost od Carigrada i priznanje suvereniteta od Rima. Isto tako, crnogorska buržoazija je pristala na „popunjavanje“ srpske istorije crnogorskom, perioda od pada Smedereva do prvog srpskog ustanka (1459-1804). Ti Crnogorci prihvatili su i srpske kultove, pa su slavili i pogibiju kneza Lazara, a zaboravili da je crnogorski vladar Balša II poginuo isto u boju protivu Turaka koje je predvodio Hajrudin-paša, na Saurskom polju kod Berata, i to četiri godine prije Lazara - 1385, itd. Oni nijesu uviđali spomenutu žalosnu protivurječnost: istovremeno su se hvalisali vječitom borbom Crnogoraca i govorili o 'petovjekovnom ropstvu'.“
Veliki zaljubljenik u Crnu Goru i Crnogorce V. E. Gledston napisao je „Sloboda je kao vazduh, ne ośeća se dok ne počne da nestaje“. Odricanjem od sopstvene slobode gube se i ponos i dostojanstvo, vjekovne crnogorske apoteoze, oličene u definicijama čojstva i junaštva! „Bit slobode nije ništa drugo nego ljudsko dostojanstvo“, pisao je Spinoza u Etici. Čuvajmo svoju slobodu!
