U svijetu roka, perfekcionizam može biti i blagoslov i prokletstvo. Srećom, kod Roberta Smita perfekcionizam se uvijek ispoljavao malo drugačije nego kod većine drugih, piše Far Out Magazin.
Bez obzira na to jeste li to ikada zaista primijetili, upravo je to jedan od razloga zbog kojih je nemoguće The Cure svrstati u samo jednu kategoriju ili žanr. Naime, Smitov oblik perfekcionizma manje se tiče tehničkog majstorstva ili preciznosti, a mnogo više toga kako se muzika osjeća.
Veliki dio toga proizlazi i iz njegovog pristupa gitari. Kako bi dobio onaj prepoznatljivi Cureov ukus mračnih atmosfera i jezivih, vrtložnih, gotovo filmskih zvučnih pejzaža, Smit često štimuje gitaru niže, kako bi dobio ambijentalni, gotovo sablasni osjećaj.
Promjena štimovanja je prilično uobičajena u rok muzici i najčešće se koristi za stvaranje težeg i snažnijeg zvuka. Kod Smita, međutim, to proizlazi iz osjećaja da uobičajeno štimovanje jednostavno „ne zvuči kako treba“, naročito kada pokušava da postigne složenu dinamiku potrebnu za stvaranje svojih likova i svjetova.
To radi još od ranih dana benda, dopuštajući zvuku gitare da „lebdi“ gdje god želi, umjesto da ga čvrsto veže za određeni skup tonova.
Prema Smitu, dio toga proizlazi i iz razlike između njegovog i pristupa Porla Tompsona gitari. Kako je sam rekao: „On svira snažno, a ja sviram nježno.“
Govoreći za Guitar Player o tom procesu i uticaju eksperimentisanja s pravilima na zvuk benda, frontmen je objasnio da često prkosi štimerima, naročito kada su u pitanju klavirski overdubovi.
"Čak mijenjam brzinu trake kako bih neke djelove raštimovao“, kazao je Smit.
Naravno, zbog toga je neke pjesme teško potpuno vjerno reprodukovati uživo. Ali upravo ta nepredvidivost vjerovatno održava iskru živom - a kada sve funkcioniše, rezultat može biti nešto zaista magično.
Ponekad takav pristup proizvede i rezultate koje Smit uopšte nije namjeravao da napravi.
Kod pjesme „Friday, I’m in Love“, na primjer, slučajno je zaboravio da vrati kontrolu za promjenu brzine trake na prvobitno podešavanje. Zbog toga je pjesma dobila četvrt tona drugačiju visinu od ostatka albuma.
Prema Smitu, „cijeli osjećaj se promijenio“, ali se na kraju ispostavilo da je greška bila pun pogodak. Pjesmi je dala svjetliji i vedriji zvuk, što je bez sumnje doprinijelo tome da postane jedan od najvećih hitova benda.
Smit je jedan od najpedantnijih gitarista, ali često ide protiv očekivanja koja postoje u roku kako bi stvorio čitave svjetove u kojima se slušalac može izgubiti.
U studiju su eksperimentisanje i mijenjanje pravila uglavnom namjerni i predstavljaju veliki dio onoga što muziku The Curea čini bezvremenskom.
Ali ponekad se desi da greška napravi nešto još bolje od onoga što je prvobitno bilo planirano.
