Rekvijem u katoličanstvu označava liturgiju za upokojene. Počasna sahrana u slavu počivšeg. U pravoslavlju bi to bilo opijelo. Ovo je važno napomenuti i prevesti zbog svih onih koji su odrastali u tradiciji Nemanje i Save, Nikolaja i Rista, pa im razumijevanje pojmova katoličanstva može predstavljati problem. Misa za mrtve. Sveštenik i pojac odaju čast upokojenom. Ko to tamo peva pitao se Slobodan Šijan u osvit 80-ih. Zaista, ko to tamo poje, ko su sveštenici, a ko pojci u ovome opijelu? Ali prije svega toga – koga mi to sahranjujemo? Da li zbilja predajemo prah prahu, a pepeo pepelu? Je li naš pokojnik zaista mrtav ili se poput onog Crnogorca iz vica, kog porodica oblači u trenerku, pretvara da je mrtav ne bi li zavarao ožalošćene? A kada se ožalošćeni sasvim prepušte prilici, onda Bu! Bu, strašno kao da je iz Karpenterovog filma izišlo.
Crna Gora danas slavi. Slavi smrt nad kojom niko ne plače. Čak ni oni u čijoj je laboratoriji počivši rođen. Njegovi tvorci su zastrašujuće mirni i spokojni u trenutku dok njihovo čedo na vječnost predajemo zemlji. Zar je prirodna sva ta tišina? Odsustvo buke u ovako važnom času? Nemamo li obavezu biti oprezni, oprezni pri susretu sa smrću. Neke smrti nijesu stvarne. Znate da kada Leon umre u filmu, Žan Reno i dalje diše? Kada Savu Kovačevića ubiju na Sutjesci, Ljuba Tadić odlazi u pozorište da igra Godoa? Umre kobajagi. Što ako je naš pokojnik nabasao na međeda, pa se pravi mrtav dok opasnost ne mine? Ne bi nam to bilo ništa novo i neobično. Znam neke direktore nekih zavoda, neke činovnike ministarstava koji se cijelih godinu i kusur prave mrtvi, skriveni u ormaru, ili ispod kreveta, da ih ne nađu Vesna Bratić i njen ognjeni mač osvete. I nije ih našla. Biće da su u đetinjstvu bili ponajbolji u igri žmurke. Sada će izaći iz svojih skrovišta, jer bauk izlazi iz svoga kabineta.
Čija je ovo smrt kojoj se raduje Crna Gora? Da li s jednim mrtvacem umire i ideologija kojoj je pokojnik služio? Doći će drugi, pjevao je Mile Stojić, jer „vaše su ljubavi lažne, a mržnje istinske“. A ko su drugi? Nijesmo li uranili sa slavljem i ustima punim slobode? Nazovite me partibrejkerom, ali moje čulo mirisa ne njuši slobodu. Oči je ne vide, a uši ne čuju. Njušim tek ponekog Bazda koji u svom brendiranom, najamničkom maniru brani oslobodioca Dritana. Samo je kolumnista Bazd u stanju od Dritana načiniti Jovanku Orleanku koja plaća cijenu svoje hrabrosti. Nikad ne smetnite s uma da je tijelo koje danas sahranjujemo naraslo do tijela čudovišta zahvaljujući upravo Jovanki Orleanki s minivalom. A duh čudovišta je iz boce oslobodila Orleanka lično. Slavimo li danas one koji su branili svaki nož zaboden u crnogorsko biće? Jesmo li zlatne ribice ili ljudi, pamtimo li dalje od nekoliko sekundi, sati? Ko sudrugikoji će doći i odmijeniti pale Đedove anđele? Neki čije će mržnje takođe biti istinske? Zar nijesmo u gimnaziji čitali Miku Antića i njegovu Besmrtnu pesmu? Da jesmo znali bismo da su srpski nacionalizam i drevna srpska ambicija nalik Antićevom junaku koji kaže: Ako ti jave: umro sam, ti znaš–ja to ne umem!
Bojim se da je naša naivnost jednaka naivnosti čitaoca Bazdovih literarnih uradaka. Oprostite što ne slavim, ali ne vjerujem u slobodu izvojevanu u tišini. Bez otpora onoga koji odlazi, bez i glasa srdžbe njegovih očeva. Stoga, oprezno s opijelom. Naročito ako znamo da su i sveštenik i pojac vidno raspoloženi dok ga služe.
