Da bismo stigli u luku, moramo isploviti.” Tako je svoj govor počeo Franklin Delano Roosevelt 1910. godine, na dan kada je izabran za senatora savezne države New York, na listi Demokratske stranke. Tri godine kasnije, 1913. godine, tadašnji predsjednik Thomas Woodrow Wilson imenovao ga je za podsekretara u Ministarstvu mornarice SAD.
Bez presedana u istoriji ove države–imperije, biran je čak četiri puta za predsjednika.
Ali jednu želju iz rane mladosti, da bude pomorac, nikad nije ispunio. Ipak, najljepše godine svog života, kako je i sam govorio i pisao, proveo je u Ministarstvu mornarice.
Njegove ideje o modernizaciji trgovačkih brodova i unapređenju globalnog prekookeanskog transporta ispunile su neke kasnije generacije, i to na način koji u njegovoj epohi niko nije mogao da zamisli…
Duhovitu, ali poučnu i iznad svega inteligentnu Rooseveltovu misao, “Da bismo stigli u luku, moramo isploviti”, danas bi mogli uzeti kao svoj motivacioni slogan mnogi inertni dijelovi društva u maloj mediteranskoj državi Crnoj Gori.
Možda bi najprikladniji bila nekom budućem pokretaču nove pomorske strategije u Crnoj Gori, primjerenoj XXI vijeku.
Ali šta je danas realno, a šta (ne)moguće na sve izvjesnijem putu ka ulasku Crne Gore u Evropsku uniju? Do kraja ove 2025. godine moglo bi (i moralo bi) da bude zatvoreno pet pregovaračkih poglavlja 3, 4, 6, 11 i 13… Dokumentacija je već u rukama Evropske komisije, koja sada vodi interne rasprave, a nakon toga odluku donosi svih 27 država članica.
Ulazak Crne Gore u EU nije po volji takozvanoj novoj klasi, jer će morati da se povinuju pravilima uređenih sistema. To važi i za pomorstvo, za sve njegove institucije.
Na drugoj strani ovih pitanja, jedna mala, ali bezgranično vrijedna i angažovana grupa pomorskih stručnjaka van sistema, i tek nekoliko iz sistema, radi herojski (često i sizifovski) posao usklađivanja crnogorskog pomorstva sa evropskim i svjetskim standardima.
Jedinstven je to fenomen među državama evropskog kontinenta, jer protiv sebe imaju birokratiju vlastite države. Razapeti su između nadređenih koji vladaju “političkom voljom” i onih koji su u nevolji. A u nevolji su takozvani gubitnici tranzicije, kojima je more jedini realni izvor ekonomije, života i održavanja porodice i lokalnih zajednica.
Međutim, hronične anomalije crnogorske vlastele i njihovo viđenje stvari ne daju nimalo nade u velike, korjenite i preko potrebne promjene odnosa prema moru kao neiskorištenom resursu. Akteri te prilično otuđene klase imaju jednu zajedničku karakternu crtu, koja je obrađena u legendarnom djelu pod naslovom “Depresivni optimizam Crnogoraca”.
Kako to u realnosti izgleda, govori i skeč u kome jedan od vodećih depresivnih optimista sa vrha vladarskog Olimpa govori o neiskorištenim potencijalima Luke Bar, pa spektakularno otkriva kako “Pored Boke imamo, naravno, i Bar!”
U vezi sa tim, takođe se dolazi do nevjerovatnog saznanja da je ta luka “ključno čvorište za nas”.
Ako postoji moć mantre, možda bi ona Rooseveltova misao trebalo da uokvirena stoji ispred odgovornog državnog službenika — da je čita svakog dana čim uđe u vladarske odaje: “Da bismo stigli u luku, moramo isploviti.”
Vrlo često, na slične načine, ovakav profil ličnosti posrnule današnjice podsvjesno određuje početak istorije.
I način na koji Crna Gora jedri prema Evropi liči na prizore iz tradicionalne pomorske mitologije: brod pluta, magla je gusta, vidljivost minimalna, ali svi tvrde da je kopno blizu! Par godina još.
Stvarnost nije nimalo romantična. Tu su problemi sa pomorstvom koga skoro nema, rasprava o brodovima kojih više nema. A sasvim prirodno, ova uvijek moćna i kompleksna industrija za neke nove početke tražiće ozbiljnu i odgovornu državu. Na tu efikasnu konstrukciju još će se čekati.
Zašto je to tako i kako dalje?
Oni koji dobro znaju odgovor na ova i slična pitanja ne mogu ni da dođu do riječi. I ako šta progovore na klizavim terenima crnogorskih medija, uglavnom ih slabo ko čuje. Ili to samo tako izgleda, jer bataljoni ovdašnjih pisara znaju sve, ali znaju i savršeno “da se prave mrtvi”…
Ipak, što Crna Gora bude bliže članstvu u EU, biće mnogo toga jasnije. Pojaviće se bunt onih najspremnijih za lov u mutnom. Već se pojavio. Plaše se bistre vode i čistih poslova kao satanističkih obreda!
Srećom, prepoznala je i ta Evropa kako mogu od koristi da budu domaći “štreberi”, kao zeleni papagaji, da ponavljaju do besvijesti šta sve Crna Gora može, samo ako bi htjela. Računaju – malo košta, a može da koristi. Ipak je tu dobar komad jadranske obale, atraktivan.
Stoji i poštena ponuda: važno je za EU, a valjaće i Crnoj Gori na svaki način.
Na dugom i krivudavom putu prema “obećanoj zemlji” napisane su tone studija i strategija. Jedna od njih se i zvanično zove “Strategija razvoja pomorske privrede do 2030”, u kojoj doslovno piše:
“Cilj Strategije je da prepozna i precizno definiše razvojne pravce u sektoru pomorske privrede u Crnoj Gori. Izradom Strategije nastoji se osnažiti uloga sektora pomorske privrede u razvoju i konkurentnosti Crne Gore kroz jasno definisanu pomorsku politiku i inicijative održivog razvoja.”
Otkako je to napisano, prošla je čitava jedna ruska “pjatiljetka”, a stanje je od održivog došlo do neodrživog.
Ali to ne sprječava domaće depresivne optimiste da, u nedostatku pomorske industrije, govore o blagorodnom dobu digitalne revolucije.
Tako je na jednom prestižnom “Global Transport Connectivity Forum 2025“ u Istanbulu svoj gorštački glas podigao nekakav crnogorski tribun, pa je iz poze nesumnjivog autoriteta zagrmio da “pametna digitalna rješenja i savremene tehnologije otvaraju nove mogućnosti za povećanje efikasnosti, sigurnosti i ekološke odgovornosti u pomorstvu, te da kroz strateška ulaganja i modernizaciju ključne infrastrukture, Crna Gora ima potencijal da postane primjer otpornosti i inovacija u regionu”.
Zašto da ne? Ko može da prigovori ovoj opštepoznatoj činjenici i suvoparnoj, ali skladnoj frazi, posle koje slušalac pada ošamućen, kao nakon teškog ručka i kalorijskog šoka?
A je li trebalo nebeskom “džadom” u Business Class i First Class ići do Carigrada da se to čuje? I kad se tamo već došlo, zašto govornik nije objasnio kako to Crna Gora misli da svoje prednosti primijeni u praksi, na način koji bi donosio novu ekonomsku vrijednost?
No, ako je jasno da je sistem nesavršen, dostupna dokumenta koja je Crna Gora usvojila iz svih oblasti, pa i pomorske industrije, izgledaju besprekorno. Sve uredno prevedeno.
Kad bi neki laik pregledao te silne, ambiciozne potpise i sva čuda od svečanih deklaracija, zaključaka, novih zakona o pomorstvu, pomislio bi da ima posla sa najrazvijenijom pomorskom državom.
Ali u Crnoj Gori na svakom značajnom pitanju postoji duplo dno. Pa, ako treba, i dublje od toga.
Evo i primjera da ništa nije kao što izgleda na prvi pogled… Naime, od 2019. godine uspostavljen je Informacioni sistem za pomorstvo, a sastavni dio tog sistema trebao je da bude Registar pomoraca (koji treba da sadrži lične podatke pomorca, izdata ovlašćenja, plovidbeni staž, podatke za identifikacionu karticu pomorca i podatke za pomorsku knjižicu).
Punih pet godina kasnije, u septembru 2024. godine, pa i u ovoj 2025., još se govori šta bi taj Registar trebalo da ima, pored popisanih podataka, i da međunarodnim organizacijama pruža informacije o crnogorskim pomorcima, da pruži određeni vid zaštite, jer se pomorac u Crnoj Gori i dalje uporno kategorizuje kao radnik na privremenom radu u inostranstvu.
“Jer, ako je pomorac registrovan, njemu se mora upisati datum ukrcaja na brod, kao i datum povratka. To povlači veliki broj daljih parametara, odnosno pravo na zdravstveno i penzijsko osiguranje, pravo da bude evidentiran kao poreski obveznik. Ništa od toga ne možemo napraviti, jer u samoj kategorizaciji našeg stanovništva, zvanja i zanimanja nemamo kategoriju pomorca”, kaže jedan stari, mudri morski vuk iz Boke.
Priča se i piše, ali nema djela i rezultata. Kažu, briga o pomorcima mora biti kontinuirana i sveobuhvatna.
Ako postoji moć mantre, možda bi ona Rooseveltova misao trebalo da uokvirena stoji ispred odgovornog državnog službenika — da je čita svakog dana čim uđe u vladarske odaje: “Da bismo stigli u luku, moramo isploviti.” Možda bi tada neko shvatio…
Jer, znali su još davno stari Latini kako se najbolje uči: Repetitio est mater studiorum.
(Tekst objavljujemo po dogovoru sa autorom, u okviru saradnje dva portala)
