Idu li, dakle, BiH i Crna Gora ka „samodezintegraciji“, pitanje je za uglednog crnogorskog i bosansko-hercegovačkog novinara i publicistu Bora Kontića.
- Višestoljetne zajednice sa autentičnim kulturama, civilizacijskim kodovima, tradicijom i historijom ne propadaju tek tako - kaže za Pobjedu Boro Kontić.
- Uostalom, kad uzmemo u obzir kalibar osobe koju citirate, tvrdnja se mirne duše može otpisati na „što je babi milo, to joj se i snilo“; osobu koja je univerzitetski profesor i koja kaže da su „Crnogorci felerični“, treba ignorisati kao „feleričnog profesora“.
S druge strane, bojim se da moje dvije države - Crna Gora i Bosna i Hercegovina, postaju neuralgične tačke koje u takvom stanju mogu potrajati. Što iscrpljuje i stvara psihološke profile kakvi ne postoje u sređenim društvima“.
Kakve profile?
Ekscesne ljude, poluludake, ljude s fiks idejama i misionarskim umišljajima. Svojevrsne sekte. Jalovo usložnjavanje i frakcionašenje političke scene otvara opasan problem regiona: odlazak produktivnih, mladih ljudi. Moramo računati i na svojevrsni defetizam koji nastupa usljed preduge krize i izloženosti agresiji primitivaca, fašista, razbojnika.
Fašisti, primitivci i razbojnici koje spominjete su, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kamerom snimali svoje zločine; danas fašisti u medijima i na javnim tribinama otvoreno najavljuju genocid nad Crnogorcima. Onako kako su devedesetih godina prošloga vijeka iste političke i medijske adrese dehumanizovale Hrvate, Bošnjake i Albance, tako danas etiketiraju i demonizuju nacionalne Crnogorce: „separatisti“, „ustaše“, „milogorci“? Je li, zaista, riječ o istoj ili sličnoj matrici?
Jeste. Ratna propaganda iz devedesetih godina prošlog vijeka bila je savršen partner zločinima. Ona je pripremala „svoju“ javnost da bez suvišnih „zašto“ prihvati opsade gradova u drugim državama, brutalna ubistva njihovih civila, koncentracione logore i temeljito etničko čišćenje. Uvijek sam se pitao kako se politička Srbija zvanično ne zapita makar ovo: zašto je Srebrenica, mali grad uoči rata sa skoro 80 procenata bošnjačkog stanovništva, bila četiri godine u čvrstoj srpskoj opsadi okončanoj brutalnom egzekucijom više od osam hiljada ljudi. Odgovor je kratak: samo zato što su se našli na putu ratnog plana po kojem je trebalo od nesrba očistiti sav prostor uz rijeku Drinu. Dakle, matrica je slična: kad jedan pojam, u ovom slučaju „Crnogorci“, ispraznite od sadržaja i punoće - počev od njegove kulture, jezika, historijskog značaja - onda možete da radite šta hoćete. Recimo, da produženim srpskim putem izađete na toplo more.
U kojoj mjeri kontrolisani mediji oblikuju ovakve stavove građana?
Poslije rata sam pravio dokumentarni film „Godine koje su pojeli lavovi“. Pregledao sam, selekcionisao i montirao ogroman dokumentarni materijal te vrste, podsjetio se novinara koji su, što se mene tiče, jednako odgovorni za zločine kao i njihovi direktni izvršioci...
Otkuda taj naslov?
Riječ je o parafrazi grotesknog narativa, koji je u srpskim medijima kolao u vrijeme opsade Sarajeva: u opkoljenom Sarajevu srpsku nejač bacaju lavovima u zoološkom vrtu. Nemojte misliti da u to nije povjerovalo mnogo srpskih glava izloženih medijskom ispiranju mozga.
Kažu da je primjer srpskih tabloida o kojima ste me pitali jedinstven u regiji. Jedinstvena je, doduše, i njihova turbo folk scena i njihovi rijaliti programi. To stanje duha neodvojivo je od današnje političke Srbije. Ništa slično ne postoji u drugim zemljama. Ipak, imajte u vidu i da je to veoma bitan izvozni artikl Srbije. I veoma prijemčiv. Čak zavodljiv.
I bosansko-hercegovačka medijska scena u skladu je sa društvenom realnošću.
Što to znači?
Znači da je ona duboko podijeljena, i to prije svega po nacionalnim (nacionalističkim) šavovima. Pri tome, religijske zajednice nedodirljive su gotovo kao nekada Savez komunista.
Veliki problem je ruiniranje i propast javnog radio-televizijskog servisa. Naravno, postoje male oaze profesionalnog novinarstva, ali su marginalizirane i nedovoljno agresivne.
U kojem smislu agresivne?
Htjeli to priznati ili ne, bez agresivnosti danas nemojte računati na učinak. Ne zaboravite ni hiperprodukciju komentara, dežurnih analitičara, medijskih likova koji, što bi se ovdašnjim žargonom reklo, „iskaču i iz paštete“. Temeljit, ozbiljan, istraživački pristup, istraživačko i neostrašćeno novinarstvo je u deficitu.
To što novinari često prelaze u diplomaciju, koja je ovdje nacionalno-stranački profilirana, ili što postaju savjetnici u kabinetima političara govori o njihovoj prethodnoj nepristrasnosti i profesionalnosti. Novinari su često kadar „na izvol’te“.
„Dvadeset godina nakon rata, mi se iskreno mrzimo!“, rekao mi je 2014. godine profesor Zdravko Grebo. „Dokaze ćete pronaći u tiražnim medijima koji se ne stide činjenice da su smeće, na fudbalskim utakmicama, u kulturi; najzad, mladi ljudi su veći nacionalisti čak i od onih naših momaka i djevojaka iz devedesetih“. Mrzimo li se, zaista?
Ne bih se usudio izreći tako jaku tvrdnju. Ipak, moram priznati da bude trenutaka kad se slediš od mržnje u koju ugaziš. Posebno otvarajući komentare anonimnih lica, botova, stranačku armadu tviteraša i fejsbukovaca s lažnim profilima i sumnjivim identitetima. No, nije mržnja ovdašnja endemska bolest.
Evo, sjetih se posljednjeg romana njemačkog nobelovca Gintera Grasa, koji se itekako razumio u te stvari. U romanu „Hodom raka“, Gras opisuje mladog neonacistu koji ratuje preko tastature da bi se ratovanje okončalo bukvalnim prolijevanjem krvi. A sve igrajući se, što bi se reklo, od duga vremena i preobilja hormona, temama iz nacionalne prošlosti koja, ne zavaravajmo se, nikada nije trajno pokopana i prevaziđena. Volim Grasovu posljednju rečenicu tog romana: „Historija je začepljeni klozet, puštate vodu, puštate i puštate, a govno nikako da ode“.
Za tu mržnju su odgovorni jugoslovenski narodi ili su im u tome donekle pomagali zapadni „čuvari reda“ na Balkanu?
Nekako mi izgleda da je riječ o političkom plesu, u kojem se mi kao pretvaramo da hoćemo tamo, a oni kao da nas žele prihvatiti. S druge strane, moj je temeljit osjećaj da EU političari ovdašnje lidere vide isključivo kao potencijalne piromane, kao ljude koji samo mogu izazvati incident. Figurativno - zapaliti kuću čija bi vatra mogla ugroziti njihovu. Njihovi dolasci ovdje ili primanja u Briselu uglavnom imaju svrhu mjerenja „temperature ludila“ i ne predstavljaju neki ozbiljniji pokušaj da se napravi kakav korak naprijed. Uostalom, ponuda ovdašnjoj politici da uspostavi evropske standarde izgleda mi isto kao kad bi nekom predložili da u kupaćim gaćama osvoji vrh Mont Everest. Ne zaboravite da su kod nas prosječne plate ispod socijalnih davanja u Evropi. Čak i Hrvatska, koja je „miljama“ ispred, tek najavljuje da će u nekoliko narednih godina stići do prosječnih hiljadu eura mjesečno. O korupciji i pravosuđu da ne govorimo. U tom smislu, bliži mi je zaključak da nije samo riječ o „nečinjenju Zapada“, nego i o tome da je za ovu generaciju naših političara Evropa neostvarljiv cilj. A „neostvarljivi ciljevi pružaju veliku umnu lagodnost“, kaže Brodski.
To je potvrdila i nedavna posjeta njemačke kancelarke Angele Merkel Beogradu i Tirani, tokom koje su izrečene i neke začuđujuće neistine i poruke shvaćene kao podrška Berlina velikodržavnim aspiracijama Srbije?
Prvo, politika se ne vodi „istinama“, kada ste već, u najboljoj namjeri, pomenuli tu svetu riječ. Otpišimo ponešto na konvenciju i diplomaciju.
Nisam upoznat sa finesama, iako znam da ovdje – uostalom, gdje ne - postoje opipljivi i različiti interesi velikih evropskih sila. Tome me konačno uvjerio rat u BiH. Naslušao sam se različitih teorija, od kojih su neke možda i bile utemeljene - od pristranosti Britanaca, Francuza itd. Ko nam je prijatelj a ko manje?! Znalo je tu biti komičnih obrta. Ali, ono što znam je da je završetak našeg rata bio moguć tek nakon vazdušnih udara NATO snaga na srpske položaje, krajem avgusta i početkom septembra 1995. Udari su krenuli poslije genocida u Srebrenici i još jednog strašnog masakra na sarajevskim ulicama, pravi povod za reagovanje Zapada bilo je poniženje koje su, hapšenjem i maltretiranjem stotina njihovih vojnika i posmatrača, bosanski Srbi proredili Zapadu juna iste godine. Tada je pala odluka da ih kazne.
Hoćete da kažete…
Hoću da kažem da, umjesto u neke komplikovane preferencije, više vjerujem u logiku činjenica da je Srbija najveće tržište, najmnogoljudnija zemlja, a Beograd jedina metropola na širem prostoru. Srbija je ključ ovih problema, to je realnost. Neuralgična tačka najvišeg rizika.
Ko je onda ugrožen? Visoki predstavnik Kristijan Šmit pominje Bosnu i Hercegovinu i kaže da je njegov cilj i zadatak da zaštiti teritorijalni integritet BiH.
Mislim da je uzdanje u uticaj međunarodne politike često kontraproduktivno. To je lijek koji se uzima rijetko i samo u određenim okolnostima. Ne može se koristiti na dnevnoj bazi. Nesretne su zemlje u kojima je strani ambasador ključna politička figura. Nije dobro stvarati utisak da je ličnost pristigla iz evropske birokratije odlučujuća po našu budućnost. Može pomoći, može i odmoći, ali je još uvijek dosta toga u našim rukama. A kad već pomenusmo teritorijalni integritet BiH, nije njegova ugroženost tek na nivou slike na kojoj vidite kako susjedova vojna čizma okupatorski prekoračuje vašu granicu. Tuđi teritorij ne okupira se tek tenkovima. Ima bitnijih, dugoročnijih, perfidnijih metoda.
Kojih?
Famozni projekat Buk Bijela, na primjer: odlaganje tuđeg nuklearnog otpada blizu vaše granice. Konačno, ta silna mašinerija koja radi na projektu „jedan narod ma gdje bio“.
Da, ali i tu je Milorad Dodik. On konstantno dovodi u pitanje teritorijalni integritet BiH?
Kada Dodik govori o „mirnom razdruživanju“, zapitajte se s kim je on to u permanentnom, čak i fizičkom kontaktu. Češće je tamo nego na svom radnom mjestu. Šta on podrazumijeva pod mirnim razdruživanjem? Da trajno ode u Beograd, u svoju skupu nekretninu na Dedinju? Kamo sreće po nas! Međutim, on čini sve da BiH ne može funkcionisati, što onda koristi kao argument o neodrživosti Bosne. Pa, blokirali su državne institucije zbog toga što je visoki predstavnik donio Zakon o negiranju genocida!
Oktobra 2016. Skupština Republike Srpske je, povodom „25-godišnjice postojanja“, dodijelila svečane povelje osnivačima, među kojima i optuženima i pravosnažno osuđenim za ratne zločine počinjene tokom rata u BiH - Biljani Plavšić, Momčilu Krajišniku i Radovanu Karadžiću. Ako zanemarimo brojne domaće proteste, ovome su se usprotivili svi međunarodni predstavnici u BiH. Zapravo, učtivo su zamolili srpske predstavnike da poštuju norme civilizovanog svijeta.
Kada im je visoki predstavnik uputio ultimatum da u roku od tri mjeseca povuku priznanja osuđenim za ratne zločine, najprije su produžili rok, a onda odgovorili da to neće nikad učiniti. Moramo, dakle, govoriti ne samo o onima koji dovode u pitanje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, nego i onima koji uporno pokušavaju anulirati njen antifašistički integritet. Isti problem imate u Crnoj Gori.
Vraćamo li se u devedesete?
Nisam siguran da li u predviđanju budućeg toka događaja treba uporno i copy-paste slijediti pamćenje na devedesete. Novopečeni tajkuni i milijarderi su se toliko namlatili nekretnina i para da im na um ne pada to dovoditi u pitanje. Ne isplati im se. Skupo je ratovanje, bukvalno skupo. A sa incidentima, jednokratnim petardama slično, makar preventivno treba računati.
Sa druge strane, činjenica je da Slovenija odavno ne živi u devedesetim, Hrvatska tek dijelom. Bosna i Hercegovina prisiljena je da živi to vrijeme, Crna Gora je u rikvercu. Kao pokretač svega, Srbija nikad nije ni izašla iz tog vremena. Što će mi uvijek ostati zagonetka.
Što tačno?
Kako je moguće da država koja je iznjedrila toliko pametnih i sposobnih individualaca, naučnika, književnika, sportista, umjetnika - u političkom smislu, ta Srbija, bez prestanka obnavlja matricu o srpskim zemljama iz 19. vijeka. Iako je jasno da se bez katastrofe po sve nas to više ne može ostvariti. Srbija je ostala hibernirana u fiks ideji.
Objašnjavajući činjenicu postojanja građanskog rata unutar jedinstvenog jezičkog područja, Miroslav Krleža tvrdio je da su mentaliteti ti koji razdvajaju ljude i narode.
„Historija nas uči da postoje mentaliteti koji traju po zakonu duhovne tromosti vjekovima kao davne preživjelosti, premda se infrastruktura na kojoj počivaju već davno izmijenila u svojim elementima“, napisao je Krleža prije gotovo pola stoljeća.
Moj ,,crnogorski prtljag“
Rođeni ste u SR Crnoj Gori. Kada ste se doselili u Sarajevo?
Kao dijete sam se sa porodicom iz Nikšića doselio u Sarajevo.
Imao sam dvanaest godina, ali veoma dobro pamtim djetinjstvo u Nikšiću. Što sam stariji, te slike i gradski likovi sve su mi „svježiji i bliži“. Život se vodio na ulici i nije bilo velike razlike između privatnog i javnog. Imao sam puno rodbine u gradu, da ne spominjem Straševinu, Gvozdenice, Kunak i naravno Pješivce, gdje su mi živjeli đed i baba. Moj otac je bio šumarski inženjer i, ako ništa, iza sebe je u Crnoj Gori ostavio zasađena stabla. Sve više vjerujem u takvu vrstu tragova, a sve mi je dalja crnogorska pretjerana sklonost da od jutra do sjutra naglabaju šta li Rusi, a šta Amerikanci o nama misle.
Sarajevsko me je odrastanje i zreli vijek priklonio ironičnijem otklonu prema folkloru. Izuzetno volim svoje crnogorsko porijeklo, ali s Markom Vešovićem ili Šekijem Radončićem, mojim bosansko-crnogorskim drugarima, znam nadugačko i naširoko pretresati zavičaj. I još mi je nešto bitno u mom crnogorskom ,,prtljagu“: osjećaj da svi koje sam u djetinjstvu poznavao ipak danas nisu na strani od koje me dijeli nepremostiv jaz. Bar nemam takvo saznanje. Užasno bih se osjećao da u prtljagu nosim druženje sa, da ne okolišim, četnicima, prema kojima osjetim apsolutno gađenje. Strašno je to što su oni danas etablirani i u vlasti.
Možda je dobro što je Joanikije ustoličen na onakav način
Senad Pećanin kaže da ga septembra 2021. Crna Gora podsjeća na Sarajevo aprila 1992. A Vas?
Tom sarajevskom aprilu 1992. prethodilo je mnogo događaja koji su, svaki za sebe, poseban historijski odjeljak - od preuzimanja repetitora RTV Sarajevo i preusmerenja na TV Beograd, napada JNA i crnogorskih rezervista na Dubrovnik, opsade, razaranja i okupacija Vukovara, uspostava srpskih autonomnih oblasti i srpske Skupštine u BiH, referendum o nezavisnosti… Možda, dakle, situacija u Crnoj Gori po atmosferi podsjeća na Sarajevo 1992, ali nema kumulacije destrukcije tog kalibra.
Nadam se da je Crna Gora izvan aprilskog sarajevskog i bosansko-hercegovačkog narativa.
Kako su Vam izgledali događaji na Cetinju uoči i prilikom ustoličenja mitropolita Srbije?
Zastrašujuće. Uostalom, povodom tog događaja sam napisao dva ili tri teksta za crnogorski Gradski portal. Ipak, moram Vam nešto mimo toga pomenuti: koji mjesec prije onoga o čemu me pitate, za bosansko-hercegovački portal napisao sam tekst Desant na Drvar. Naravno, pisao sam o gostovanju Aleksandra Vulina u Drvaru. Za crnogorski portal sam, još prije Joanikijevog ustoličenja, pomenuo banjalučkog profesora (gle koincidencije, prezimena Vulin!), koji je s gađenjem i mržnjom propagirao da se nešto što je srpsko ne smije zvati Belvedere. Izgleda da sam, dakle, i ne pišući direktno o Joanikijevom ustoličenju i belvederskom otporu, nešto unaprijed rekao. U ko zna kakvom nadahnuću, neke su se kockice složile.
Reći ću Vam i nešto što može djelovati cinično: možda je dobro da je ta farsa obavljena na Cetinju.
Zašto je dobro?
Zato što bi ovakva crkva, ma gdje se Joanikije ustoličio, djelovala jednako maligno. Sa cetinjskom, belvederskom epizodom, dobili smo filmovan dokument koji će kad-tad neporecivo poslužiti u historijskom dijagnosticiranju zločina.
Plašite li se da bi u Crnoj Gori moglo doći do oružanog sukoba?
Ne mora biti objava rata, dovoljni su sporadični incidenti. Da jedna ljudska glava padne, tragično je. Rat je strašno, razarajuće iskustvo, koje tektonski mijenja društvo. A najgore su dugoročne posljedice: decenije, ako ne i cijeli vijek, neophodne su da bi se društvo oporavilo. Ako i tada. Onaj ko provocira ili simulira provokaciju rata u Crnoj Gori, želi da uništi budućnost ove prelijepe zemlje. Mislim da su Crnogorci pametniji i žilaviji od ološa koji im radi o glavi.
Knjiga o profesoru Zdravku Grebu
Pišete knjigu o profesoru Zdravku Grebu. O kakvoj knjizi je riječ?
Knjigu sam završio prije dva mjeseca, predao je izdavaču (Buybook) i čekam štampane primjerke. Pretpostavljam da bi u javnosti mogla biti krajem oktobra 2021. Sve je počelo kao zajednički rad na dugom, životnom intervjuu, ali je naše razgovore zaustavila profesorova bolest i smrt. Na osnovu tog intervjua, njegove dokumentacije, naših dugogodišnjih susreta, sjećanja ljudi iz njegovog okruženja, napisao sam vrstu političke biografije Zdravka Grebe - od njegovog prvog pojavljivanja u javnosti na studentskim protestima juna 1968. do njegove posjete partizanskom groblju u rodnom Mostaru, februara 2018. Inače, knjiga počinje opisom jednog od njegovih poslednjih putovanja, septembra 2018. godine preko Pive, Banjana, Boke do Podgorice, gdje smo godinama dolazili na tradicionalno pečenje rakije u kuće Šćepanovića i Boljevića.
Je li Sarajevo bez Profesora isti grad?
Kao i svaki grad, Sarajevo je po nečemu trajan, a po nečemu svaki dan drugačiji. Vjerujem da Vaše pitanje cilja na osjećaj gubitka kakav nastaje kad odu vrijedni ljudi. Da ne budem nepravedan, mogao bih nabrojati mnogo onih s čijim je biološkim odlaskom Sarajevo nemjerljivo izgubilo. I nisu to samo ljudi koji su bili eksponirani kao profesor Grebo. U svakom slučaju, nama koji smo ga voljeli Grebo veoma nedostaje. Naročito u vremenu koje obiluje, da se vratim početku našeg razgovora, „feleričnim profesorima“.
