Kada mitomanskoj svijesti ne odgovaraju činjenice i dokumenta, onda se pribjegava minimiziranju ili prećutkivanju nekih događaja. Takav je slučaj, samo na jednoj strani, sa Srpsko-bugarskim ratom iz 1885. godine.
Povod za podśećanje je datum 14. novembar, kada je140. godišnjica od početka ovoga rata. Za kratki pregled poslužili smo se citatima iz djela Slobodana Jovanovića „Vlada Milana Obrenovića“, knj. 2, Beograd, 1934. i knjige „Dr Petar Orahovac, Crnogorac, predśednik bugarske skupštine“ (autori Dragan B. Perović i Miroljub Orlandić, MC, 2023).
Dr Petar Orahovac (Orahovo, Kuči, 1857 – Sofija, 1922) je velikan koji svojim djelom pravi lijepu i plemenitu vezu Crne Gore i Bugarske. Rodom Crnogorac, dr Orahovac je svoj porodični i profesionalni život posvetio svojoj novoj domovini, Bugarskoj. Savremenici su ga nazivali „ljekarska savjest”.
Bio je naučni i javni radnik, humanista, političar i publicista. Dr Orahovac, čovjek čelične volje i jakog karaktera, dao je vanredni doprinos izgradnji medicinskih ustanova i zdravstvene službe u Bugarskoj. Nalazio se na čelu Vrhovnog medicinskog savjeta.
Kao član Demokratske stranke bio je politički aktivni učesnik u društvenim procesima Bugarske početkom XX stoljeća. Na listi Demokratske stranke izabran je za poslanika, a vrhunac političke karijere bio je kada je 15. X 1910. izabran za predśednika Narodnog sobranja.
Po povratku sa studija u Rusiji radio je jedno vrijeme kao ljekar u Baru i Ulcinju. Poslije toga pošao za Bugarsku, đe je počeo je da radi u gradu Kula, a potom postao okružni ljekar u gradu Loveču, u oktobru 1885. godine.
Vrlo brzo pošto je počeo da radi u Loveču izbio je još jedan rat, od niza besmislenih balkanskih sukoba. Bio je to Bugarsko–srpski rat (1885–1886).
Srbija je zvanično, 14. novembra (2. novembra po st. kal) 1885. godine, objavila rat Bugarskoj, nezadovoljna zbog proglašenja ujedinjenja Bugarske i Istočne Rumelije.
Početkom Bugarsko–srpskog rata dr Orahovac je u Loveču prihvatao jedan broj ranjenika i u teškim uslovima ukazivao neophodnu pomoć. Kako je uz broj žrtava na frontu, rastao i broj ranjenih, to se ukazala potreba angažovanja što više stručnih lica, za rad u centralizovanoj Aleksandrovskoj bolnici u Sofiji.
Dr Petar Orahovac formirao je Lovečki (Lovčanski) sanitarni odred, koji je određen, uz jedan broj ljekara i sanitetskih ekipa iz drugih mjesta, kao pomoć u Aleksandrovskoj bolnici. Dr Orahovac je o svojoj misiji i radu ostavio iscrpan izvještaj, koji je i njegov prvi zvanično objavljeni rad u Bugarskoj, naslovljen „Aleksandrovska bolnica u Sofiji od 12. XI 1885 do 1. II 1886 g.“. Rad je publikovan u časopisu „Sredec“.
U vrijeme izbijanja rata u Srbiji je na vlasti bio kralj Milan Obrenović (Marašešti, Rumunija, 1854 – Beč, 1901), a u Bugarskoj knez Aleksandar Batenberg (Battenberg, Alexander Joseph von; Verona, 1857 – Grac, 1893). Vrijedi napomenuti par detalja oko dolaska Batenberga na vlast i veza sa Crnom Gorom.
Poslije završetka ratova sa Osmanskim carstvom (1876–1878) Bugarska je željela ubrzanim razvojem nadoknaditi ono što je vjekovima propuštala. U isto vrijeme pada i licitiranje velikih sila o mjestu i ulozi Bugarske na novoj evropskoj karti. No, sa oslobođenjem, slično ostalim balkanskim zemljama, Bugarska nije uspjela da raskrsti sa sudbinom zemlje čiji život kreiraju „velike sile“ prema svojim potrebama i nahođenju.
Ostaće da luta između svojih nastojanja i potreba „saveznika“, koje će nalaziti čas na jednoj, čas na drugoj strani. Za mjesto bugarskog vladara u prvo vrijeme figuriralo je ime vojvode Boža Petrovića, što iz nekih razloga nije dozvolio knjaz Nikola.
Potom je prijesto ponuđen srpskom kralju Milanu Obrenoviću, ali je i to odbijeno, uz sadejstvo Autrougarske i Rusije. Preovladalo je traženje Austrougarske i njenih saveznika, uz podršku Rusije, te je za knjaza izabran Aleksandar Batenberg. On je u zvaničnoj pośeti Crnoj Gori bio 1883. godine.
To je bila prva zvanična posjeta jednog stranog vladara Crnoj Gori. O detaljima te pośete upoznajemo se na osnovu teksta iz „Glasa Crnogorca“, od 1. maja 1883. Visokog gosta pozdravili su crnogorski uglednici.
Prvo je bila odsvirana bugarska himna „Šumi Marica“, a potom se u tekstu navodi:
„Po što se klicanje malo stiša, stupi na srijedu učitelj g. Ljepava, te u ime naroda, koji je cijelu pjacu upravo prekrilio, pozdravi Nj. V. Knjaza Bugarskoga ovom besjedom:
Vaše Visočanstvo!
Ovo je prvi slučaj, da noga stranog vladaoca oficialno stupa na ovo zemljište. Važnost ovog čina pobuđuje me, da ovom prilikom progovorim nekoliko riječi u ime ovomjesnog građanstva.
U to ime mi, Crnogorski državljani, ushićeni plemenitom težnjom vladaoca bratske nam Bugarske, oduševljeni bratskom ljubavlju i iskrenim prijateljstvom, — pozdravljamo Vaše Visočanstvo sa sretnim dolaskom i kličemo od sveg srca :
Živio prvi Knjaz Bugarski Asen I.!
Živio bratski nam narod Bugarski!! Živio!!
Proglas bugarskog kneza
Na te riječi odgovori Nj. V. Knjaz Bugarski jasnim muškim glasom, koji se daleko čuo, i čistim bugarskim jezikom od prilike ovo:
Blagodarim toplo na srdačnim riječma, primam ih s radošću k srcu svome, i ponijeću ih sa sobom da ih izručim i narodu mojem bugarskom, a vama odvraćam sa željom : da Bog živi Njegovo Visočanstvo Knjaza Crnogorskoga, njegov visoki dom i hrabri narod crnogorski!
Iza toga opet gromoglasno živio, ura!
Muzika odsvira crnogorsku himnu po što se Njihova Visočanstva udalje s balkona, krene bakljada uz muziku i beskrajno klicanje po ostalim ulicama cetinjskim.”
Bugarski knez Aleksandar Batenberg
Da se vratimo zbivanjima oko ratnog sukoba Srbije i Bugarske. Obje zemlje imale su težnje, koje su Sanstefanskim mirom i Berlinskim kongresom (1878) ostale neispunjene. Kako smo naglasili, Velike sile su imale svoje interese i planove. Rusija je željela da istočno pitanje riješi u svoju korist, čemu su se protivile Velika Britanija i Austro-Ugarska.
U Bugarskoj su sve više do izražaja dolazile želje za ujedinjenjem „bugarskih zemalja“. Okolne države su to smatrale ugrožavanjem svojih teritorija i pretenzija. Još 1881. godine kralj Milan Obrenović je upozorio velike sile da će upasti u Bugarsku ukoliko dođe do mogućeg ujedinjenja Kneževine i Istočne Rumelije.
Uprkos svemu, ujedinjenje Bugarske se odigralo 6. septembra 1885. godine. To je tzv. Plovdivski prevrat, kada su se Kneževina Bugarska i Istočna Rumelija ujedinile. Bugarski knez Aleksandar Batenberg bio je doveden pred svršen čin i podržao je pobunu.
„Rusija nije odobrila akciju ujedinjenja provedenu na ovaj način i opozvala je ruske časnike koji su služili u bugarskoj vojsci. Austro-Ugarska je odobrila financijski zajam i pružila diplomatsku podršku Srbiji, koja je od Bugarske tražila teritorijalnu kompenzaciju. Srbija i Grčka mobilizirale su svoje vojske i pojavila se mogućnost izbijanja vojnog sukoba na Balkanu. Samo je Engleska podržala Ujedinjenje, s ciljem slabljenja snažnih ruskih pozicija u Kneževini.“
Za to vrijeme Srbija je izvršila mobilizaciju vojske i počela sa upadima na bugarsku teritoriju. Istovremeno su krenuli sa velikom propagandom. Objavljeno je nekoliko stotina članaka, knjiga i plakata, protiv bugarskog ujedinjenja.
Nakon toga kralj Milan objavio je rat Bugarskoj. Na tu objavu odgovorio je bugarski knez Aleksandar manifestom, u kojem poziva Bugare da dođu „pod zastave da se bore za svoju domovinu i slobodu, da brane našu zemlju od invazije osvajača“.
Srpski kralj Milan
Kralj Milan Obrenović je krenuo u sukob računajući da će mu okolnosti ići na ruku:
„Ratni plan bio je prost. Mi nismo mislili da osvajamo Bugarsku ni da bijemo njenu glavnu silu. Posle plovdivskog prevrata, njena glavna sila prebačena je u Istočnu Rumeliju; mi nismo nameravali da idemo tamo da je tražimo. Naša je namera bila da, više ili manje bez borbe, ili bar s vrlo malo borbe, zauzmemo onaj deo bugarskog zemljišta koji smo potraživali na ime naknade: to je bio Vidinski okrug do Loma i Sofijski do Ihtimana. Posle zauzeća Sofije, ne bismo išli dalje, nego bismo se utvrdli i čekali Bugare. Pre nego bi između njih i nas došlo do velike bitke, nadali smo se da će se sile umešati i preseći rat.“
Srbi su računali da će njihova bolje opremljena vojska, sa puno komandnog kadra, uspjeti da lako porazi mladu bugarsku vojsku, razapetu na nekoliko strana. Ironično se govorilo da je to rat „bugarskih podoficira protiv srpskih generala“. Slobodan Jovanović piše o takvom pristupu sljedeće:
„Što je glavno, kralj Milan i naša vrhovna komanda držali su da nam do Sofije Bugari neće davati mnogo otpora. Tri četvrtine njihove vojske bilo je u Istočnoj Rumeliji. Naš pohod na Sofiju imao je da bude vojna šetnja, koja bi u isto doba bila i politička dosetka. Dokle su Bugari otimali Istočnu Rumeliju od sultana, mi bismo im zašli za leđa i ugrabili njihovu vlastitu prestonicu.“
Na širokom frontu do najžešćeg sukoba došlo je na Slivnici, blizu današnje granice Srbije i Bugarske. Poslije tri dana borbe, od 17 – 19. novembra 1885. godine Srbi su doživjeli teški poraz. Bugarska vojska zauzela je Pirot, a pod pritiskom Austro-Ugarske zaustavila je napredovanje ka Nišu.
Još neko vrijeme nastavljene su borbe, dok nije dogovoreno primirje 7. februara 1886. Mir je potpisan u Bukureštu, 19. februara 1886. „Austrija je spasila Srbiju bugarskog zahteva za ratnom odštetom (tvrdila da Srbija nema odakle da plati ratnu štetu), ali je Srbija morala pristati na bugarsko ujedinjenje.“
Neki istoričari smatraju da je porazom kod Slivnice prekinuta ekspanzionistička politika Srbije prema Bugarskoj, u skladu sa Garašaninovim „Načertanijem“. Zato su takve planove mogli nastaviti prema drugim suśedima.
S druge strane, Rusija je uspjela da prinudi Aleksandra Batenberga da abdicira 1886. godine, nezadovoljna njegovom „antiruskom i antislovenskom politikom“. Ruski uticaj u Bugarskoj je slabio, ali je zato počeo da jača u Srbiji i nije prestao do današnjih dana.
Kao kuriozitet pominjemo da je te ratne, 1885. godine, u Bugarskoj boravio i crnogorski vojvoda Peko Pavlović. On je imao učešća u Razlomskom ustanku 1878–1879 (Kresnensko–razloški ustanak), ali je 1885. bio uhapšen, pa zajedno sa Nikolom Pašićem proćeran iz Bugarske.
