Na pitanje zašto se protivustavno i protivzakonito ponašanje u Crnoj Gori smatra normalnim kada je o nepoštovanju državnih simbola riječ on kaže:
- Pitanje treba uputiti institucijama zaduženim za sprovođenje zakona i Ustava. Ako je vaša konstatacija tačna,ondato znači da Crna Gora nije pravna država i država zakona. To što se krši od onih koji su najpozvaniji da sprovode zakon i Ustav se ne može prevoditi na „politiku", već na zakon. Prisjećam se da u selektivnoj primjeni zakona te institucije su se pokazale vrlo efikasnim kada gaje trebalo primijeniti na neke obijesne klince u jednoj školi koji su u dječjoj zanesenosti „oskrnavili" jedno državno obilježje.
Na pitanje da li smatra da treba zarad „mira u kući" mijenjati nacionalne simbole (himnu, grb i zastavu), i šta treba učiniti da crnogorski jezik zaživi u praksi on kaže?
- Mislim da treba uraditi sve da se pronađe konsenzus oko ovih pitanja. Ne toliko radi „mira u kući" koliko iz potrebe da svako u Crnoj Gori državne simbole prepozna kao „svoje" . Ja govorim o „državnim", a ne „nacionalnim" simbolima, jer su to dvije različite priče. Kao predsjednik jedne manjinske nacionalne zajednice i sam sam bio iznenađen otporom i nelagodom na koji nailazi priča o multietničkom skladu, uvažavanju i poštovanju različitosti u kontekstu činjenice da se na crnogorskoj zastavi nalaze vjerska obilježja i monarhistički znaci, koji ovu priču čine upitnom, pa u dobroj mjeri i manje smislenom.
- Prvo treba primijeniti Ustav i zakon. Ako tako nešto ne bi bilo moguće treba onda priznati da su zakonska rješenja pogrešna, te promijeniti zakone koji regulišu ovu materiju.
Šta smatra da je potrebno učiniti kao naredni korak u vezi sa crnogorskim jezikom?
- Mislim da je već pređena psihološka granica u kojoj je ovaj jezik priznat kao fakticitet i nešto što je bitan dio identiteta Crnogoraca. Sljedeći korak vidim u tome da sami Crnogorci posmatraju pitanje jezika kao „pravo"a ne kao „politiku". To bi onda značilo obavezu njegove upotrebe li medijima koje finansira država, u institucijama te države, u školskom sistemu koji je u nadležnosti države. Nadgornjavanja u tom smislu gube smisao ako je država sposobna da provodi ono što je u zakonima propisala.
Odgovarajući na pitanja da li je karikiranje crnogorskog jezika, koje je u posljednje vrijeme pojačano, lingvistička ili prije svega politička tema i zašto se, prema njegovom mišljenju, ne raščišćava tema vlasništva nad nekretninama koje koristi Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori on kaže?
- Naravno, politička tema par exelans iz razloga što bi „pravom" da jezik nazivaju svojim nacionalnim imenom Crnogorci osvojili još jednu bitnu odrednicu svog identiteta i tako bili na najboljem putu da ga zaokruže. To, naravno, nije u interesu onih koji osporavaju takav identitet i nastoje politizovati i vulgarizovati takva zalaganja.
- Još jedno pitanje koje treba uputiti nadležnima. Ekonomski osnov postojanja vjerskih zajednica je suštinsko pitanje njihovog bića i pozicije. Donošenjem novog zakona o vjerskim zajednicama ovo pitanje bi se problematizovalo u više segmenata. Ovo je jedini oblik vlasništva koji nije problematizovan padom komunizma. Mislim ne slučajno, jer bi se tada postavilo pitanje da li jedini nosilac vlasništva koji je stvarao narod generacijama može pripasti isključivo kleru jedne crkve.
To bi isto bilo kao kada bi npr. u privatizacijama u preduzećima akcije udijelili samo rukovodstvu, a ne i radnicima koji su stvarali dobra godinama. Koliko znam, u Crnoj Gori je dugo država slovila kao titular značajnog dijela ovog vlasništva.
