U zagrebačkoj Klinici za plućne bolesti Jordanovac, zahvaljujući metodi ranog otkrivanja raka od 1997. do 2007. spašen je život 131 pacijenta iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Dr Radomir Pavićević, osnivač i voditelj Laboratorije za kliničku aplikaciju tumorskih markera pluća, specijalista opšte i torakalne hirurgije, trenutno završava dvije naučne studije čije rezultate nam nije smio saopštiti, zbog strogog ugovora sa SAD i Japanom.
Dr Pavićević u razgovoru za Portal Analitika otkriva da će ljekar koji poznaje tumor i prve korake molekularnih događanja izliječiti pacijenta; pojam univerzalnog prepustiće mjesto individualnom i - neće se zavisiti kao do sada o farmaceutskim kućama, nego obrnuto.
Budući da je rak genetska bolest, treba ga napadati upravo na tom području, smatra dr Pavićević.
- Upotrebom naših znanja iz molekularne biologije možemo iz jednostavnog uzorka krvi pouzdano otkriti postojanje karcinoma. To je ono što mi radimo ovdje, no budući da smo prvi, treba srušiti neke druge zidove koji su trenutno ispred nas - objašnjava cijenjeni stručnjak.
- Najnovija otkrića tumorskih ćelija u krvi rezultiraće novim lijekovima za pet godina i opet odgoditi pravi put do izlječenja. Tumorske ćelije u krvi, ako se ne radi o raku krvi, znači da su nastupile metastaze u nepoznatom organu, a to je u stvari - generalizacija bolesti. U našoj Laboratoriji primjenjujemo individualni pristup liječenju, pomoću tumor markera. Riječ je o novoj metodi koja se koristi u najrazvijenijim zemljama svijeta, a laboratorija u Zagrebu na najboljem je putu da postane glavni centar ovog dijela Evrope. Zahvaljujući tome što se jedini bavimo primjenom markera u praksi, postali smo 1999. primarna, Referalna laboratorija za kliničku aplikaciju tumor markera pluća, kao dio Evropskog multicentričnog istraživanja - kaže dr Pavićević za Portal Analitika.
Inače, Radomir Pavićević rođen je 9. jula 1942. u opštini Danilovgrad, kao prvo od sedmoro djece Milosava i Danice Pavićević. Svi su studirali u Hrvatskoj. Kaže da je učio od jednog od najboljih torakalnih hirurga Evrope prof. dr Ljubiše Topalovića, koji je postavio temelje i razvio Kliniku za torakalnu hirurgiju. Prije subspecijalizacije iz torakalne hirurgije, Pavićević je specijalizirao opštu hirurgiju kod prof. dr M. Štulhofera. Kao hirurg, više decenija proveo je u operacionoj sali.
Dr sci. Radomir Pavićević je predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, zaslužan za realizaciju Ustavnog zakona o položaju nacionalnih manjina u Hrvatskoj, predstavnik Crnogoraca u Odboru za ljudska prava i položaj manjina Sabora RH. Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić odlikovao ga je Redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske, za osobite zasluge u zdravstvu i socijalnoj zaštiti.
ANALITIKA: Klinika za torakalnu kirurgiju prednjačila je po broju operativnih zahvata u bivšoj SFRJ . Možete li nam reći nešto o tom periodu?
PAVIĆEVIĆ: Na klinici se u to doba operisalo od raka pluća oko 200 do čak 270 pacijenata godišnje. Tadašnja zemlja imala je, uz dr Topalovića velikane torakalne hirurgije - Fajgelja, Marendića, Budisavljevića, Orela, Jašu, Tvrtkovića i Papu, koji su dali značajan doprinos liječenju najteže bolesti. Tada se izvode svi hirurški, dijagnostički, resekcijski i rekonstrukcijski postupci na plućima, dušniku, bronhijama, jednjaku, dijafragmi, strukturama medijastinuma i torakalnom zidu koje se rade u svijetu, a oko 80 odsto naših djelatnosti vezano je uz dijagnostiku i liječenje malignih bolesti. Danas, uz pacijente iz Hrvatske, operišemo i pacijente iz susjednih zemalja, ali ipak manje nego što je to bio slučaj, recimo, osamdesetih godina.
ANALITIKA: Kako ste došli do novih otkrića u liječenju raka?
PAVIĆEVIĆ: Vidite, za razgovor s pacijentom - uvijek sam imao vremena. Govorio sam: „Udružimo se, da pobijedimo bolest”. Pratio sam tok njihovih bolesti godinama, i to mi je omogućilo da rano uočim razlike - ne samo u simptomima - nego i u tumorima, u dužini preživljavanja kod pacijenata istog stadijuma. Vremenom, postao sam član vodećih profesionalnih udruženja Evrope i SAD, Njujorške akademije nauka i pet naučnih udruženja u Hrvatskoj. Usavršavao sam se u prestižnim laboratorijama od 1995-2001. u projektu „Human Genome Project USA”. Rezultate vlastitih istraživanja, ukupno 48 radova do sada, predstavio sam na kongresima u San Francisku, Sijetlu, Berkliju, Baltimoru, Meklinu, Njujorku, Vašingtonu, Torontu, Tokiju, Nici, Kanu, Monacu, Pertu...
PAVIĆEVIĆ: Sumnja se na rak pluća, ako pacijent ima kašalj koji traje duže od tri sedmice ili promjenu karaktera hroničnog kašlja pušača, sukrvavi ispljuvak ili hemoptize, promuklost, upalu pluća koja nije izlječiva i Paraneoplasični sindrom, gubitak na težini. Da do toga ne bi došlo, savjetujem promjenu načina života, prije svega - povećanje brige o vlastitom zdravlju. Od 35 godine treba kontrolisati zdravlje jednom godišnje. Imao sam slučajeve da pacijenti traže liječenje glavobolje, a imaju rak pluća i metastazu u mozgu. Žale se na tegobe u kostima, a imaju rak pluća. S povjerenjem treba sve tegobe kazati ljekaru, i to na vrijeme. Raka se ne treba bojati, nego se protiv njega zajedno boriti. Ljekar nije Bog.
ANALITIKA: Koliko su, po Vašim istraživanjima, presudne genetske predispozicije?
PAVIĆEVIĆ: Rak se obično javlja nakon 40. godine, iako može nastati i u mlađoj dobi. Iako prvi koraci genetičkih promjena nijesu do kraja istraženi, postoji dokazana povezanost između nastanka tumora pluća i nekih životnih faktora rizika - azbest, arsen, berilium, hrom, katran, nikl, svi benzoalfapireni, dimetilbenzantraceni, svi rudnici sa prisustvom radona, te radioaktivne materije. Ako uz profesionalno izlaganje tim zdravtstvenim rizicima ljudi još i puše, rizik je još i veći jer imaju dodatnu mutaciju ERB-neu2. Kod takvih je tumor agresivniji. Bolesti pluća, tuberkuloza ili teška upala pluća mogu ostaviti ožiljno tkivo koje predstavlja povećani rizik za razvoj karcinoma.
Ukoliko postoji rak pluća u bližoj porodici, manji je rizik za razvoj iste bolesti (Džonatan Samet iz SAD navodi samo 6 odsto pojave raka, ali i na drugim organima). Nasljeđuje se konstitucija kojom, ukoliko je sukcesivno i dugotrajno izložen rizičnim faktorima, može oboljeti i još neki član porodice.
ANALITIKA: Ima li nade da će rak postati izlječiva bolest?
PAVIĆEVIĆ: Petogodišnje preživljavanje od raka pluća je ispod 15 odsto u svijetu. Razlozi su nedovoljno istraženi rizik faktori, nedovoljna briga pacijenata o svom zdravlju, nedostaci dijagnostičkih postupaka u ranoj fazi bolesti. Uloženi su napori u proizvodnji više protokola citostatika, ali bez očekivanih rezultata.
Rak je u početku klinički nijema bolest, pa se u 70 odsto slučajeva dijagnostifikuje kada se već proširi u regionalne limfne čvorove. Ono što mi, između ostalog, radimo je standardizacija i obilježavanje svega onog što upućuje na tumor. Markerima dokazujemo tumore, ranije ih otkrivamo i, što je najvažnije, procjenjujemo vrstu terapije koju treba primijeniti. U laboratoriji se može uporediti određeni marker pojedinog pacijenta iz dva različita vremenska razdoblja i primijetiti radi li se o povećanju biološkog signala, odnosno pojavljuje li se tumor ili se možda vraća. Dodatna prednost je što se nalazi pretraga predaju ljekaru koji onda, na osnovu rezultata, oboljelome prepisuje individualizovanu terapiju - onu koja mu najbolje odgovara. Riječ je, zapravo, o personalizovanom liječenju raka.
Naš cilj je otkriti početne promjene nastanka tumora uzimajući ga kao „biće” koje je kod svakog pacijenta drugačije. Pred našim timom još je jedan krupan izazov: istražiti i otkriti prve mutacije i mehanizme kod bolesti, jer je to jedino što može osigurati istinsko trajno izlječenje. Naše je neuzdrmano uvjerenje da će takva istraživanja omogućiti raku pluća da bude izlječiva bolest, a ne samo odgođena neminovnost. Usmjeravati proizvodnju potrebnih, a ne univerzalnih ljekova. To iziskuje pripremu i promjenu u edukaciji kadrova u ranoj dijagnostici i u liječenju, pa i odricanje od nekih sadašnjih medicinskih disciplina.
PAVIĆEVIĆ: Saradnja je bila veća u prethodnoj državi, imali smo dio pacijenata koji su dolazili direktno ili preko Beograda. Sada za po nekoliko pacijenata godišnje, na njihov zahtjev, organizujem liječenje na našoj i drugim klinikama, koje je dodatno ograničeno, jer se ovdje rade integracije bolnica koje će potrajati. U Crnoj Gori ima dobrih ljekara koji će poznavanjem svoje populacije izgraditi svoje modalitete liječenja. Saradnju mogu dogovoriti ministri zdravlja dviju država za tačno definisane postupke liječenja.
ANALITIKA: Koliko je Vaša porodica vezana za Crnu Goru?
PAVIĆEVIĆ: Moja supruga dr sci. Lukrecija rođena Franćeski, je iz ljekarske porodice iz Crne Gore. Njen djed predavao je njemački u gimnaziji „Slobodan Škerović” kada je osnovana. Kao neuropsihijatar se najviše bavila neurofiziologijom, bila je rukovodilac kliničkog odjeljenja u Institutu za medicinska istraživanja u Zagrebu. Imamo dva sina Aleksandra-Sašu i Dragana. Saša je inženjer elektrotehnike, međunarodno afirmisani stručnjak za telekomunikacije. Dragan živi i radi u Los Anđelesu, kao režiser i producent. Saša ima dva sina, Luku Bona i Bruna Roka. Uvijek smo ljetovali u Crnoj Gori. Moji su sinovi još kao djeca obišli cijelu zemlju, i rado su išli djedu i baki u Do Pješivački. Unuci već znaju mnogo o Crnoj Gori, vole da nose crnogorsku kapu, znaju svoje pretke. Iako su mi oba roditelja preminula, familija se i dalje okuplja za Mali Gospođindan, čuvajući tradiciju. Dolazimo preko Kotora, da supruga obiđe groblje svojih predaka.
ANALITIKA: Koji su programski dosezi NZCH i njenih osam udruženja?
PAVIĆEVIĆ: Hrvatska je o položaju manjina donijela jedan od najboljih zakona u tranzicijskim zemljama, a na nama je da ga realizujemo. Učestvovao sam na svim Okvirnim konferencijama sa evropskim izaslanicima, nastojeći da damo doprinos približavanju Hrvatske EU, realizaciji i promjenama zakona.
Zajednica je organizovana kao otvoreno udruženje. Saradnjom sa Hrvatskim građanskim društvom Crne Gore i Maticom Crnogorskom, služimo kao primjer prekogranične saradnje. Cilj nam je jačanjem izvornog crnogorskog identiteta, prepoznatljivog transgeneracijski, dati osnov izgradnje stabilne kulturne autonomije crnogorskog bića u Hrvatskoj i, kao takvo, integrisati u hrvatsko društvo izgrađujući pluralni identitet. U sastavu NZCH djeluje oko 70 odsto visokoobrazovanih članova, 30 doktora nauka, starijih, i još 12 mladih rođenih u Hrvatskoj. Uz četiri programa koje imaju sve manjine, osmislili smo i Dane crnogorske kulture, razvijamo u Zagrebu i Rijeci dva folklorna društva „Montenegro” i „Montenegrine”, imamo dvije internet stranice i list „Crnogorski glasnik”, veliku izdavačku djelatnost svrstanu u četiri biblioteke. Na Petrovdanski zbor i Lučindanske susrete okuplja se više od hiljadu ljudi, uz učešće kulturnih radnika iz Crne Gore i naših udruženja iz susjednih država. Ambasador Crne Gore je s nama na svim ključnim programima.
NZCH ću voditi dok me hoće Crnogorci. Želio bih završiti sedam programa vezanih za Petra I i Petra II Petrovića do 2013. Onda ću tražiti potomke crnogorskih iseljenika po svijetu. Sinovi mi u tome pomažu.
Tamara POPOVIĆ
Komentari ()