Alma Ćosović preminula je 3. avgusta.Žena koju je sredinom juna, u prisustvu njenog maloljetnog djeteta, brutalno pretukao Dušan Ramić. Alma je od posljedica teških povreda provela više od mjesec dana u komi, bez ikakve javne informacije o njenom zdravstvenom stanju. Iza sebe je ostavila troje maloljetne djece.
10Ovaj zločin, kako poručuju iz nevladinog sektora, nije izolovan slučaj - on je još jedan u nizu dokaza da su žene u Crnoj Gori izložene ekstremnom nasilju, dok državni odgovor ostaje daleko od standarda koji su već propisani zakonima i međunarodnim obavezama.
Zakon ne prepoznaje najteži oblik nasilja nad ženama
Neda Radović, izvršna direktorica NVO Sistem, organizacije koja pruža zaštitu i pomoć ženama žrtvama nasilja, za Portal Analitika ističe da ključni problem počinje već na nivou zakona.
„Nepostojanje zakonske definicije femicida pokazuje duboku nezainteresovanost institucija za rodni spektar nasilja. Uvođenje femicida kao posebnog krivičnog djela sa svim njegovim elementima imalo bi višestruki značaj, počevši od preciznijeg praćenja, statistike i ciljanih mjera prevencije, pa sve do stvaranja obaveze tužilaštvima i sudstvu da prilikom procesuiranja ubistva žene razmatraju cjelokupnu istoriju slučaja, rodne dominacije i politike moći”, kaže Radović.
Institucionalna nekažnjivost, kako dodaje, u Crnoj Gori ima prepoznatljiv obrazac.
„Nasilnici najčešće dobijaju minimalne kazne, mjere zaštite se izriču formalno, bez praćenja sprovođenja, a žrtve se obeshrabruju i ponovo viktimizuju u postupku. Često se nasilje relativizuje kroz narative ‘porodičnih sukoba’ ili ‘ličnih problema’. Odsustvo rodno senzitivnog pristupa dodatno otežava otkrivanje i sankcionisanje nasilja, umanjujući težinu samog femicida i u očima javnosti i u očima institucija”, ističe Radović.
Prema iskustvu NVO Sistem, većina slučajeva femicida u Crnoj Gori bila je prethodno obilježena prijavama nasilja, što, prema riječima sagovornice Analitike, pokazuje da preventivni mehanizmi ne funkcionišu.
„To znači da institucije nemaju sposobnost da procijene rizik, da reaguju dovoljno brzo, niti da koriste sve zakonske instrumente kako bi spriječile najgori ishod. Ovo svjedoči o sistemskoj neosjetljivosti i nedostatku odgovornosti na svim nivoima”, upozorava Radović.
Umjesto da prepozna ženu u riziku, sistem je dodatno retraumatizuje
Koordinacija između policije, tužilaštva i centara za socijalni rad, iako formalno postoji, često je, kaže, samo deklarativna.
„Najslabije karike su nepostojanje jedinstvene procjene rizika, nesistematična razmjena informacija i odsustvo hitne reakcije. Policija često ne reaguje dovoljno ozbiljno, centri za socijalni rad nemaju resurse ni obuku, a tužilaštvo traži dokaze koje je teško pribaviti bez saradnje same žrtve. Umjesto da prepozna ženu u riziku, sistem je često dodatno retraumatizuje”, pojašnjava Radović.
Prema riječima sagovornice Analitike, poseban problem predstavlja tretman žena koje iz straha, ekonomske zavisnosti ili pritiska povuku prijavu.
„Nažalost, sistem ne prepoznaje kompleksnost razloga zbog kojih žrtve povlače prijave. Umjesto da im ponudi sigurnost, razumijevanje i ekonomsku podršku, često ih ostavlja same sa nasilnikom. U teoriji postoje mehanizmi za pokretanje postupaka po službenoj dužnosti, ali se u praksi rijetko koriste. Potrebno je unaprijediti dokazne postupke i omogućiti da žrtva ne bude jedini izvor dokaza”, navodi predstavnica NVO Sistem.
Podaci nedostupni, statistike nepotpune
Preventivne kampanje i edukativni programi na lokalnom nivou uglavnom opstaju zahvaljujući nevladinom sektoru, dok državni programi izostaju.
„U sredinama sa jakim patrijarhalnim obrascima kampanje su površne ili ne postoje, što ostavlja prostor za normalizaciju nasilja i dodatnu stigmatizaciju žena koje ga prijavljuju”, poručila je naša sagovornica.
Ni pouzdani podaci o femicidu u Crnoj Gori ne postoje, jer on zakonski nije definisan kao zasebno krivično djelo.
„Državna statistika o nasilju nad ženama je fragmentisana, nepovezana i često nedostupna javnosti. Bez tačnih podataka, javne politike se oslanjaju na pretpostavke, međunarodne izvještaje ili dokumentaciju NVO sektora, što ih čini neefikasnim”, ističe Radović.
Kazne često ne odražavaju težinu zločina
I sudska praksa, upozorava, pokazuje nizak nivo senzibilisanosti.
„Kazne često ne odražavaju težinu zločina niti uzimaju u obzir prethodnu istoriju nasilja. Sudovi ponekad priznaju olakšavajuće okolnosti koje ne bi smjele imati težinu u slučajevima rodno zasnovanog nasilja. Bez strožih i dosljednih kazni nema jasne poruke nulte tolerancije”, naglasila je sagovornica Analitike.
Šta država mora da uradi odmah
Na pitanje šta država mora da uradi odmah, sagovornica Analitike odgovara bez dileme – prvo zakonski definisati femicid kao posebno krivično djelo.
“Zatim, osnažiti preventivne mehanizme, uključujući obavezne procjene rizika, obučiti sve aktere - policiju, socijalne radnike, tužioce, sudije — o rodno zasnovanom nasilju. Obezbijediti sigurne kuće i ekonomske alternative za žene u riziku, uspostaviti efikasnu međusektorsku saradnju uz jasne protokole i nadzor. I, naravno, voditi javne kampanje i edukaciju, naročito u ruralnim i konzervativnim sredinama, te transparentno objavljivati podatke i pratiti sprovođenje mjera”, zaključila je Radović.
Smrt Alme Ćosović nije izolovan slučaj, već ogledalo sistemskog propusta da se zaštite žene od nasilja i ne smije ostati samo brojka koja će prećutno biti gurnuna pod tepih crne statistike.
Sve dok femicid ne dobije zakonsko ime, dok institucije ne preuzmu punu odgovornost, a javne politike ne postanu djelotvorne i rodno osjetljive, svaka nova žrtva biće još jedna potvrda institucionalne nezainteresovanosti. Alma nije broj u statistici. Njena smrt je poziv na buđenje. Ako ga kao društvo opet prećutimo, prećutali smo još jedan život.
