Ljušić piše da „nije jasno zašto vladika Petar I nije izašao na bojište i u susret Karađorđu 1809. godine u Raškoj oblasti, pa da zajedno krenu na Kosovo”.
Njegoš nije mogao da se dogovori s knezom Milošem u Beču o finansiranju štampanja „Gorskoga vijenca”. Njegoš je „PREINAČIO tekst posvetivši ga voždu Karađorđu”.
„Osnovni razlog nesporazumu bio je NOVAC, pa je tako Obrenović, za malo para, uprkos pomoći koju je kao vladar pružao Crnoj Gori i njezinim vladikama, izgubio najvrjedniju i najdragocjeniju pohvalu”, tvrdi Ljušić.
„Obrenovići su se okumili s Petrović-Njegošima, a Karađorđevići orodili, ali se to završilo TRAGIČNO. Vladari su se rodbinski i kumovski pozdravljali i titulisali sve do 1918. godine, ali ta učtivost – ‘Dobri brate i kume’, ‘Knjaže i ljubezni kume’ – poprimila je CINIČAN prizvuk. Pouzdan primjer tome nalazimo u prvom srbijansko-crnogorskom ugovoru o savezu (1866), na kojem je knjaz Nikola napisao, svojom rukom, za kneza Mihaila i Iliju Garašanina: LAŽOVI STARI!”
U autorskome tekstu za beogradski list „Politika” Ljušić dalje piše da „neiskrenost i potajna borba knjaza/kralja Nikole s Obrenovićima, potom i s Karađorđevićima, davali su osnovni pravac ‘bratskim’ srbijansko-crnogorskim odnosima; pitanje ujedinjenja Srbije i Crne Gore više se nije postavljalo sve do Prvoga svjetskoga rata”.
„Poznato je knjaz Nikolino šurovanje s bugarskim knezom Ferdinandom i PODZEMNA RADNJA protiv Srbije, koja veoma podśeća na današnje stanje”.
Knjaz Nikola je „imao za protivnika kralja, Milana Obrenovića, koji Crnogorcima NIJE NIŠTA VJEROVAO”, a „čak su, za vladavine njegova sina (Aleksandra Obrenovića) 1899. prekinuti diplomatski odnosi”,obnovljeni 1901. godine.
„Najveća prepreka ujedinjenju Srbije i Crne Gore bio je knjaz/kralj Nikola, čiji je osnovni cilj bio OČUVANJE SAMOSTALNOSTI CRNOGORSKE DRŽAVE”.
Ljušić citira Nikoline riječi:
„Dok sam ja živ, Crna Gora neće izgubiti svoju individualnost.”
„To se dobro viđelo prilikom uspostavljanja srbijansko-crnogorske granice poslije balkanskih ratova, kada su se demarkacione delegacije sporile oko beznačajnih visova i poneke bukve, nespremne da zanemare graničnu liniju koja ih je dijelila”.
Ljušić ukazuje na „nimalo bratske odnose tokom Prvoga svjetskoga rata”, a kao primjer navodi – Mojkovačku bitku (1916), navodeći da je ona bila „HEROJSKA BORBA ZA CRNOGORSKU SAMOSTALNOST, a ne za spasavanje srbijanske vojske, budući da je njezina glavnina pristigla na Jadran i umakla Austrougarima”.
Između ostaloga, Božićni ustanak „odraz je suprotstavljenih interesa i nimalo bratski i ujediniteljski”.
Ljušić potom poseže za eksplicitnim šovinizmom i naše pretke, Crnogorace 19. vijeka, upoređuje – sa stokom:
„Srbija je božja teritorija za Crnogorce. U Srbiju su dolazili kad su bili gladni, I ONI I STOKA, da prezime, pa su se s proljeća vraćali u krševe gole, tokom cijeloga 19. vijeka”.
Navodi kako su se Crnogorci i u prošlosti i u savremenosti „s neprijateljima Srbije lako sporazumijevali i najčešće bili na njihovoj strani” i kako „za to odgovornost ne snose oni (Crnogorci), već mi, koji im vijekovima gledamo kroz prste”.
U tekstu naslovljenom „Ne verujte Crnoj Gori”, Ljušić o Crnogorcima zaključuje:
„Nemjerljiva nezahvalnost! Povijest nam kazuje da nikad nijesmo uspostavili prave bratske odnose”.
Ljušić je 2008. jedan od osnivača Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića, potom jedno vrijeme član predśedništva ove partije.
