Onda kad se to moglo i moralo, a mislim na period između 2006. i 2020. godine, crnogorska politička elita nije gradila čvrste institucije koje su mogle postati bedem spoljnim nasrtajima, niti je postojala jasna vizija o tome da je preduslov jačanju građanskoga društva izgradnja demokratskih institucija.
To je u intervjuu za Pobjedu kazao Aleksandar Radoman, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, te potcrtao kako je „cijeli region talac političkih ideja 19. vijeka“.
“Ovo što posmatramo posljednjih pola decenije prevazišlo sve noćne more izrugivanja demokratskim procedurama”, smatra on.
Ukazao je da izbori u našoj zemlji „nijesu dio demokratske procedure“, već „sredstvo trgovine koja omogućava bijeg od odgovornosti“, ali i „kupovinu vremena koje će onima što su uzurpirali vlast osigurati da (...) realizuju svoje, po Crnu Goru, pogubne planove temeljnoga društvenog i ideološkog preoblikovanja“.
U prilog tome navodi i činjenicu da su u državnom parlamentu nekada „svoja akademska koplja ukrštali jedan Radoslav Rotković i jedan Novak Kilibarda“, te da je najviši zakonodavni dom danas „groteskni surogat“ u kojem dominiraju izjave poput onih Vasilija Čarapića (Pokret Evropa sad) i Borisa Bogdanovića (Demokrate).
“Navodna briga za „narod“ i njegova prava samo je providna mimikrija nametanja etnopolitika kao političke alternative građanskome modelu”, dodao je Radoman.
Komentarišući kontinuitet društvenih podjela „koje već decenijama onemogućavaju uspostavljanje društvene kohezije“, potcrtao je da „ne smijemo upasti u zamku nametnutih kalupa“, jer je u Crnoj Gori zapravo riječ o „političko-ideološkoj razdjelnici“.
Sve to, smatra, otvara široki prostor za „prodaju magle“, koja kreira „podesnije uslove za opošljavanje onoga što se želi skriti od javnosti“, uključujući transformaciju građanske države u „etnofederalni savez plemena do njezina konačnog preoblikovanja u srpsku provincijalnu teritoriju“.
Da li je Crna Gora u fazi kada se sve gleda isključivo kroz prizmu rezultata koje treba ostvariti na izborima naredne godine, i zbog čega?
Radoman: Izuzmem li onih nekoliko godina poznih osamdesetih kad se Dnevnik Radio-televizije Titograd pratio zbog vremenske prognoze, ne mogu se śetiti perioda kad Crna Gora nije bila u stanju izborne groznice. Ipak, moram priznati da je ovo što posmatramo posljednjih pola decenije prevazišlo sve noćne more izrugivanja demokratskim procedurama. Jer, izbori ovđe više nijesu dio demokratske procedure, niti preduslov za formiranje većine koja će sprovoditi neke politike, nego sredstvo trgovine koja omogućava bijeg od odgovornosti, kupovinu vremena koje će onima što su uzurpirali vlast osigurati da u nekim drugačijim geopolitičkim okolnostima, koje priželjkuju, realizuju svoje, po Crnu Goru, pogubne planove temeljnoga društvenog i ideološkog preoblikovanja.
Kad je 2020. godine došlo do smjene vlasti, parola pobjednika bila je obračun s korupcijom i kriminalom, te prevazilaženje podjela. Danas je ono što je do 2020. godine izgledalo kao incidentni model zloupotrebe vlasti ozakonjeno kao standard, korupcija i kriminal su normalizovani, a podjele su jače nego ikad. Utoliko je ovaj pakleni „gemišt“ desnih populista i nacionalšovinista znatno opasniji od prethodne garniture partitokrata, jer njihove izborne kalkulacije ne vode samo u prostor političke zloupotrebe državnih resursa, no i u rastakanje temelja društva.
Koliko su crnogorski političari danas zaista u mogućnosti da znalački polemišu o nekim od ključnih identitetskih pitanja u Crnoj Gori, poput državnih simbola i himne?
Radoman: Ako se priśetimo parlamenta u kojem su svojevremeno svoja akademska koplja ukrštali jedan Radoslav Rotković i jedan Novak Kilibarda, pa ga uporedimo s ovim grotesknim surogatom od današnje skupštine koju obilježavaju verbalne stupidarije izvjesnog Čarapića ili toksični „krindž“ narativi Borisa Bogdanovića, jasno je da takav ambijent ne može biti mjesto koje je moguće povezati s prostorom za bilo kakve ozbiljne, a kamoli „znalačke polemike“. U parlamentu koji vodi osoba što se kiti farsičnom titulom četničkog vojvode, a tu ustanovu koristi kao batinu za političke obračune s neistomišljenicima, nažalost, glasovi odgovornoga i znalačkog pristupa politici nedovoljno su vidljivi u agresivnoj buci koji stvaraju režimski klovnovi.
Je li izbjegavanje konkretnog odgovora na kritike evropske komesarke za proširenje Marte Kos upućene onima koji ne žele da obilježavaju 20 godina nezavisnosti Crne Gore, u stvari, „modus operandi“ koji nas je i doveo u poziciju da su temelji države sve slabiji?
Radoman: Izbjegavanje odgovora i bilo kakve odgovornosti ključne su karakteristike nosilaca izvršne vlasti u Crnoj Gori. Određenje prema vrijednostima, pak, smanjilo bi prostor za širenje magle u kojoj se premijer Spajić i njegova družina najugodnije ośećaju. Jer, u toj magli na mala vrata mogu pripremati teren za ono što su političke želje onih djelova vlasti koji imaju jasan cilj. A taj cilj je desubjektivizacija i desuverenizacija Crne Gore uz agresivno razvaljivanje osnova građanskog društva. Otud u javnom diskursu sve češće srijećemo leksemu „narod“, od narodne skupštine, preko volje naroda do, evo ovih dana, i narodne zastave.
Navodna briga za „narod“ i njegova prava samo je providna mimikrija nametanja etnopolitika kao političke alternative građanskome modelu. Da im je zaista stalo do prava pripadnika pojedinih nacija, ne bi tu svoju brigu kanalisao raubovanjem propalih, genocidnih političkih koncepata, već jačanjem države i njezinih demokratskih kapaciteta. Samo na demokratskim standardima i vrijednostima zasnovana država, može biti najbolji garant i individualnih, i kolektivnih prava njezinih građana, a ne nekakve kozačke skupštine s kojih se poziva na gaženje suvereniteta država i negira pravo na postojanje u ime ujedinjenja plemena koje je proizvod devetnaestovjekovnoga imaginarija.
Je li kontinuirano produbljivanje podjela u društvu, počev od identiteta, preko kulture, pa do socijalnog i ekonomskog statusa, nešto što je Crna Gora „nosila u sebi“ sve ovo vrijeme, ili joj je nametnuto?
Radoman: Podjele su za nedemokratske političke elite podesan mehanizam za političku kontrolu društva. Ipak, kad govorimo o podjelama, ne smijemo upasti u zamku nametnutih kalupa. Ono što se u Crnoj Gori najčešće definiše kao identitetska, odnosno nacionalna podjela koja već decenijama onemogućava uspostavljanje društvene kohezije, zapravo je političko-ideološka razdjelnica.
Crna Gora je, više no po nacionalnim linijama, od sredine 90-ih podijeljena na dva ideološka pola, od kojih jedan gravitira prozapadnome, a drugi antizapadnome svjetonazoru. A to svjetonazorno određenje ne determiniše samo aktuelne ideološko-političke rasprave, no i dva dijametralna pogleda na prošlost i budućnost.
U posljednjih pola decenije, međutim, mehanizmima distrakcije, svakovrsnim manipulacijskim strategijama, ova se temeljna podjela u priličnoj mjeri zamaglila, što protagonistima antizapadne politike stvara manevarski prostor da prisvajajući formalno prozapadnu retoriku, iako nijesu stvarna većina, i preuzmu sve mehanizme vlasti zahvaljujući kojima će nastaviti suštinsko preoblikovanje države i društva.
Koliko je Crna Gora danas pritisnuta političkim idejama iz 19. i s početka 20. vijeka, i što to govori o političkoj zrelosti cijelog društva?
Radoman: Cijeli je region talac političkih ideja 19. vijeka.
Ako pogledamo koja je to politička ideja u proteklih tri i po decenije unazadila prostor bivše Jugoslavije, uzrokujući četiri rata, stotine hiljada stradalih, milione izbjeglih, genocid... suočićemo se s ključnim problemom i danas. Riječ je, dakako, o ideologiji velikosrpskoga hegemonizma. Makar se danas neuvjerljivo krila iza naziva „srpski integralizam“ što ga podjednako afirmišu i Vojislav Šešelj i Milo Lompar i Andrija Mandić.
Ta je anahrona politička koncepcija zapravo već neslavno propala, ali u svom grčevitom samrtničkom ropcu guši sve za što se dohvatila. Otud danas i ključni uzroci nestabilnosti kako u samoj Srbiji, čija politička elita vječito mjerkajući komšijska dvorišta još nije u stanju da osvijesti niti granice vlastitog, tako i u državama koje su permanentne žrtve te pogubne, genocidne ideologije – Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu. Jednoj tako razornoj idologiji nije se moguće suprotstaviti nekom sličnom, jednako propalom i anahronom ideologijom, već isključivo snaženjem kapaciteta države, utemeljenim na vrijednostima i standardima demokratskih društava.
Nažalost, onda kad se to moglo i moralo, a mislim na period između 2006. i 2020. godine, crnogorska politička elita nije gradila čvrste institucije koje su mogle postati bedem spoljnim nasrtajima, niti je postojala jasna vizija o tome da je preduslov jačanju građanskoga društva izgradnja demokratskih institucija. Mjera političke stabilnosti bila je zasnovana na kupoprodajnim predizbornim aranžmanima, često i sa onima, poput Beogradske patrijaršije, čija je misija bila (i jeste) dubinska destrukcija temeljnih ustavnih vrijednosti i, najposlije, transformacija države Crne Gore u teritoriju kojim će se upravljati iz centara moći raspoređenih u trouglu srpske bezbjednosne službe, Beogradska patrijaršija i Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU).
Jesu li političari koje danas najčešće vidimo u medijima postali „reality“ zvijezde, ili su oni zaslužni za pretvaranje cijele države u neponovljivi „reality show“?
Radoman: Rijalitizacija politike preliva se sigurnim koracima i na rijalitizaciju cijeloga društva. Spektakl banalnosti i primitivizma kojem svakodnevno svjedočimo takođe je jedan od mehanizama kontrole i manipulacije. Jer što je spektakl banalniji, to je prostor za prodaju magle veći. A što se magla brže širi, to su podesniji uslovi za opošljavanje onoga što se želi skriti od javnosti, bilo da je riječ o koruptivnim aranžmanima, zarobljavanju institucija ili postepenoj transformaciji građanske države u prelazni etnofederalni savez plemena do njezina konačnog preoblikovanja u srpsku provincijalnu teritoriju.
Zato moćnike na vlasti koji diktiraju te procese ne bismo trebali tretirati kao rijaliti zvijezde, već kao kreatore rijaliti distopije čiji smo nevoljni taoci.
EU ne može umjesto nas osnažiti institucije i svijest o očuvanju identiteta
Ako se ispune optimistične prognoze da Crna Gora u 2028. godini postane nova članica Evropske unije, koliko će naša država zaista biti spremna za ulazak u tu zajednicu, s obzirom na to da nije uspjela da sačuva svoju kulturnu baštinu, a istovremeno je zapostavila osnaživanje nacionalnog identiteta?
Radoman: Dogodi li se da Crna Gora, uprkos ovakvome režimu, postane 2028. godine nova članica Evropske unije to će biti važan, generacijski iskorak. To, nažalost, ne garantuje ono što priželjkujemo, da se Crna Gora izgradi kao konsolidovano, pluralno i demokratsko društvo.
Bez učvršćivanja svijesti o svojem identitetu i kulturnoj baštini i izgradnje snažnih institucija koji će taj identitet čuvati, što je proces koji Brisel zasigurno ne može sprovesti u naše ime, postoji bojazan da ćemo u EU ući kao „meki trbuh“ potencijalnih uticaja trećih strana, kao i liberalna zajednica kojom će moći manipulisati centri moći izvan EU, bilo da je riječ o Beogradu, bilo o Moskvi. U tom će slučaju, Crna Gora će i dalje figurirati kao država, no biće to tek državolika ljuštura lišena svih sadržaja svojeg prepoznatljivog identiteta.
