“Mi štrajkujemo 70 dana, naočigled crnogorske javnosti, tražeći da nam se isplati zarađeno. No, i pored toga što smo stavili do znanja da su naše porodice gladne, nama se za svo to vrijeme niko nije obratio, što je prava sramota i neviđena bruka. Mislili smo da institucije sistema nemaju pravo da zatvaraju oči pred našim problemom, ali smo se u tome prevarili. Zato smo primorani da zaplijenimo autobuse i ostali imovinu preduzeća i da sve to prodamo pošto-zašto kako bi bar donekle naplatili svoja potraživanja i tako prehranili gladne familije”, naglasili su radnici.
Oni su ponovili da im se u prosjeku duguje preko 20 plata, te da im doprinosi za penzijsko i zdravstveno osiguranje nijesu uplaćivani skoro dvije godine. Napomenuli su da su tu i neisplaćene dnevnice, regresi i što šta drugo, ocjenjujući da su u datu situaciju došli zbog koruptivnih radnji koje su pratile rad preduzeća.
“Mi prosto ne znamo šta rade tužilaštvo, policija, kao i nadležne inspekcije, jer još uvijek niko nije došao da utvrdi šta se ovdje dešava. Obavještavamo ih ponovo da mi opravdano sumnjamo da se ovdje pribjegavalo nesavjesnom poslovanju i pranju novca. Na njima je da utvrde da li je to tačno. Zato ih molimo da konačno zavire u dokumentaciju koja prati rad preduzeća i sagledaju određene transakcije, jer poslije svega ova firma, zbog nečijeg javašluka i neodgovornosti ide u propast, iako se zna da je ona nekad bila pravi gigant na sjeveru Crne Gore”, kazao je predstavnik radnika Nenad Radičević.
On je podsjetio da se u javnosti nedavno pojavila informacija da raspoloživa imovina preduzeća Simon Vojaž nije u vlasništvu Mehmeda Meše Adrovića, koji, između ostalog, obavlja funkciju predsjednika SO Petnjica, već državljanina Luksemburga Simona Bernarda.
Sa druge strane Adrović je najavljivao da će, kako je navodio, odgovoriti na proizvoljne tvrdnje i izjave radnika, ali to se nije desilo ni do današnjih dana.
Pomogao im jedino Crveni krst
Radnici ističu da im je u minulom periodu ruku pomoći pružio jedino Crveni krst koji im je obezbijedio pakete sa osnovnim životnim namirnicama.
“Uvidjevši da na nas niko ne okreće glavu bili smo prinuđeni da se obratimo Crvenom ktrstu i drugim humanitarnim organizacijama da nam udijele neku vrstu pomoć. To samo po sebi govori u kakvoj smo se situaciji našli. Ljudi iz beranskog Crvenog krsta su nam izašli u susret i opredijelili nam pomoć u osnovnim životnim namirnicama na čemu smo im duboko zahvalni. Sve je to tužno i žalosno, jer smo mi, pored svog zarađenog novca, došli u poziciju da prosimo i tražimo milostinju. Pitamo se gdje je tu pravda i osjećaj za obespravljene”, naglasio je Nenad Radičević.
