Bilo je to razdoblje represije državne vlasti nad radničkim pokretom. Još početkom dvadesetih, u Podgorici su održana prva suđenja desetinama članova tog pokreta, međutim ni oni nijesu posustajali.
Tako su prvog maja 1924. godine organizovane masovne ulične proslave u šest crnogorskih gradova – Podgorici, Cetinju, Kotoru, Nikšiću, Baru i Danilovgradu.
Međutim, tadašnje vlasti na sve su načine pokušavale ugušiti proslavu Međunarodnog dana rada, a vrhunac se dogodio 1928. godine.
U to doba je katkad u Podgorici, a katkad u Nikšiću izlazio list “Radni narod”, koji je podrobnije izvijestio o tome šta je sve vlast radila kako bi zabranila proslavu prvog maja, ali i da su radnici ipak uspjeli da pribjegnu buntu.
“Svečanosti su u svim mjestima Crne Gore bile potpuno zabranjene. Nijesu dozvolili apsolutno ništa što bi se moglo tumačiti kao manifestacija Praznika rada. Ali, naši drugovi su uspješno izvedenom obustavom rada protestovali protiv kapitalista, parazita i njihovih najamnika”, stajalo je, između ostalog, u jednom njihovom tekstu.
Detaljnije su opisali i na koji su način vlasti u Podgorici zabranile proslavu.
“U Podgorici sreski poglavar 29. aprila zabranjuje čitav program svečanosti koji mu je bio podnesen na odobrenje. Jedino odobrava zabavu u veče. A prvog maja oko 11 časova prije podne istu tu zabavu zabranjuje, iako je lokal bio plaćen unaprijed i kupljene sve stvari za bife”, stoji u tekstu iz 1928. godine.
U tom je tekstu ukazivano i na “krvava zvjerstva” vlasti tadašnje kraljevine protiv pripadnika radničkog pokreta, pri čemu su posebno podsjetili na ubistvo Ljubice Ljubičić, djevojke koju su 1924.do smrti pretukli policajci u zloglasnoj beogradskoj Glavnjači.
“Nećemo dalje ići u ređanju krvavih primjera, jer bi za to bio potreban jedan široki papir čija površina ne bi bila nešto manja od površine Crne Gore”, navodi se u “Radnom narodu”.
Na kraju, oni konstatuju kako je radnom narodu Crne Gore bila zabranjena proslava.
„Ali radnom narodu niko nije mogao zabraniti da misli, osjeća i želi isto ono što i ostale stotine miliona radničke klase širom čitave zemljine kugle. A crvenom značkom koju su tada nosili drugovi u Crnoj Gori nasuprot prijetnjama, dokazali smo da smo dio velikoga proleterskoga organizma i da nas ništo ne može odvratiti od naših klasnih ideala“, zaključemo je u tekstu.
