Crnkovićev dom u gradiću na rijeci Uni udaljen je dva ili tri kilometra vazdušnom linijom od Trgovske gore, oblasti na drugoj obali rijeke koja pripada Hrvatskoj, kaže za BBC na srpskom.
Tamo bi trebalo da se skladišti otpad iz nuklearne elektrane Krško, koju dijele Slovenija i Hrvatska, ali i drugi radioaktivni otpad iz hrvatske industrije i zdravstvenih ustanova, saopštili su iz hrvatskog parlamenta poslije usvajanja Zakona o izgradnji Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada. Tome se protive 38-godišnji aktivista Mario i njegovo Udruženje Grin tim.
„Borimo se za pravo na život u sjeverozapadnoj BiH. Ovo bi bio presedan, jer imamo slučaj da će se i nuklearni otpad iz treće zemlje (Slovenije, gdje je smeštena elektrana Krško), smještati na granicu sa drugom zemljom, na krajnje netransparentan način", tvrdi Crnković.
Mario nije jedini, jer bi 250.000 do 300.000 hiljada ljudi moglo da bude ugroženo ukoliko projekat odlagališta otpada zaživi, procijenili su stručnjaci Pravnog i ekspertskog tima BiH za Trgovsku goru. Većina njih živi sa bosanske strane Une, dodaju.
Ali, iz hrvatskog Fonda za finansiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva Nuklearne elektrane Krško kažu za BBC da Hrvatska kao „suverena država" gradi skladište otpada „na svojoj teritoriji po svim pravilima struke i zakonskim propisima".
„Gradnja skladišta, kao i nadzor nad njim mora se provesti tako da ne predstavlja nikakav uticaj na stanovništvo, niti okolinu. Strah proizlazi iz velike količine dezinformacija i neistina koje se plasiraju u javnost", navode u pisanom odgovoru.
Krško je dosad bila jedina nuklearna elektrana u zemljama bivše Jugoslavije. Ali srpski zvaničnici mjesecima sve glasnije govore o planovima da izgrade sopstvenu, o čemu su razgovarali i sa zvaničnicima Agencije za atomsku energiju Rusije (Rosatom).
Srbija je tokom posjete francuskog predsjednika Emanuela Makrona Beogradu 2024, potpisala sporazume sa Francuskom u oblasti nuklearne energije i kritičnih mineralnih sirovina. Sve ovo pokreće nova pitanja o zbrinjavanju radioaktivnog otpada na Balkanu, koji osim od nukleranih elektrana, nastaje i u bolnicama, tokom medicinskih istraživanja i u industrijskoj proizvodnji.
Kako je projekat skladišta posvađao Hrvatsku i Bosnu?
Hrvatska planira izgradnju sopstvenog skladišta na Trgovskoj gori, u opštini Dvor u Baniji, na jugoistoku Hrvatske.
Ono je planirano u toj zemlji još prije raspada Jugoslavije i rata u prvoj polovini 1990-ih planirano, a razmatrane su četiri lokacije, pa je 1999. izbor pao na Trgovsku goru.
Gotovo tri decenije kasnije, hrvatska skupština je napravila korak ka ostvarenju tog projekta, koji bi trebalo da bude sproveden u Čerkezovcu na Trgovskoj gori.
Bila je to „isključivo politička odluka, jer nijedan relevantan kriterijum ili procedura nijesu uzeti u obzir" prilikom odabira lokaliteta, kaže za BBC Edin Delić, profesor Rudarsko geološko građevinskog fakulteta u Tuzli i član Ekspertskog tima BiH za zaštitu Trgovske gore.
„Prvo je pitanje da li će na Trgovskoj gori biti skladište ili odlagalište, jer to trenutno niko ne zna, a tiho i polako počinje priča o odlagalištu kompleksnijih materija, a možda čak i radioaktivnih materijala iz elektrane Krško. Ne bih isključio ni nuklearno gorivo", upozorava Delić, koji je i načelnik Opštine Lukavac u Federaciji BiH.
Projekat ne podrazumijeva gradnju odlagališta, već „skladišta u kojem će se otpad nalaziti oko 30 godina, nakon čega se seli u odlagalište za koje Hrvatska tek treba da odredi lokaciju", odgovaraju iz hrvatskog Fonda koji upravlja izgradnjom.
Odluka o lokaciji donijeta je na osnovu „eliminacionih kriterijima Međunarodne agencije za atomsku energiju", iako su sve četiri originalno razmatrane lokacije „zadovoljavale potrebne uslove", dodaju.
Prema informacijama sa sajta Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada Hrvatske, planira se skladište za institucionalni radioaktivni otpad iz medicine, nauke i industrije, kao i dugoročno skladište za nisko i srednje radioaktivni otpad iz elektrane Krško. Tvrde da istrošeno nuklearno gorivo iz elektrane neće biti skladišteno tamo.
I hrvatski premijer Andrej Plenković uvjerava da su „stručne procjene" pokazale da je „sve to potpuno bezopasno za ljude". „Da jeste opasno, ne bismo to ni radili", dodao je.
Ali, Delić navodi da BiH nije dobila precizne podatke o tome, kao i da je projekat u hrvatskoj skupštini izglasan bez studije uticaja na životnu sredinu.
Izgradnja ovakvog postrojenja sporna je i zbog blizine granice BiH, na koju bi moglo da se odrazi „najmanje dvije trećine uticaja tog objekta", tvrdi stručnjak.
„Lokalitet je na padini prema obali Une i sve površinske i podzemne vode, kao i ruža vjetrova u toj oblasti, usmerene su ka reci. Novi Grad u BiH je gotovo dvostruko bliži tom lokalitetu nego opština Dvor u Hrvatskoj. Najkraća linija od tog mjesta do rijeke Une je manje od kilometra, a tu se nalaze i izvori pijaće vode za Novi Grad i okolinu“, navodi argumente Delić.
Iz BiH stižu i kritike zbog toga što prekogranično stanovništvo nije formalno uključeno u javne rasprave o projektu, niti je dostavljena prekogranična procjena uticaja projekta na životnu sredinu. Ali, iz nadležnog Fonda tvrde da će u prvom kvartalu 2026. godine procjena uticaja biti završena, poslije čega će dokumentaciju proslijediti i Bosni i Hercegovini.
U oktobru su uklonjeni bivši vojni objekti na Čerkezovcu, ali za tu aktivnost nije bilo neophodno priložiti takve dokumente, dodaju.
Međutim, „odluka o izgradnji Centra može biti donesena tek po okončanju postupka procjene uticaja na životnu sredinu, i to ukoliko se pokaže da je zahvat prihvatljiv", zaključuju iz Fonda.
Iako se u blizini Trgovske gore nalazi Republika Srpska, ovaj slučaj je jedan od rijetkih u kojem su oba entiteta BiH na istoj strani. I iz Federacije BiH, drugog entiteta te zemlje, iz kojeg dolazi i profesor Delić, stižu kritike. Stručnjaci iz oba entiteta su u eksperstkom timu.
„Slučaj Trgovske gore je ujedinio Bosnu i Hercegovinu, koja je podijeljena po svim mogućim osnovama. Ljudi iz svih krajeva zemlje o sopstvenom trošku su dolazili u Novi Grad kako bi izrazili protivljenje dolasku otpada na Trgovsku goru", smatra aktivista Mario Crnković.
Ekspertski tim podnio je žalbu Komitetu Ekspo konvencije u Ženevi, a najavili su i mogućnost tužbe protiv Hrvatske.
Edin Delić veruje da bi posljedice ovakvog objekta mogle da se odraze i na „sljedeće generacije".
„Imamo i sekundarne ili tercijarne uticaje: na primjer, ko će kupiti med sa Banije, ako tamo nastane odlagalište nuklearnog otpada? Da li biste to dali djetetu da pojede?", pita se profesor.
Ta pitanja najviše brinu Dragoljuba Arbutinu, 60-godišnjeg pčelara iz sela Bansko Vrpolje u opštini Dvor.
Njegova kuća je udaljena oko 10 kilometara od starih kasarni u Čerkezovcu, gde je planirana izgradnja.
Iako odmah kaže da „nije stručan" da bi procijenio kako bi ono moglo da utiče na njegov kraj, „protiv je svega što nije prirodno", pa tako i otpada, kaže za BBC na srpskom
„Sama riječ nuklearni otpad odmah me podsjeća na havariju u Černobilju - to odmah pomislim", dodaje.
Dragoljub je preko hrvatskog Fonda posjetio tu elektranu u Sloveniji, kao i još jednu, u slovačkoj Nitri.
Kako kaže, tamo je mogao da vidi da „ljudi žive normalno i da su poljoprivredni usjevi normalni".
Ali, plaši se da će, čak i ako tako bude i u Dvoru, ljudi iz drugih regiona Hrvatske i iz inostranstva biti nepovjerljivi prema njegovom medu.
„Ako med prodajem, na primjer, u Istri, kada jednog dana taj otpad dođe u Dvor, ljudi će reći 'tamo je nuklearni otpad i možda je taj med zatrovan'. Strahujem da će poljoprivredni proizvođači iz ovog kraja izgubiti na prodaji zbog te psihološke prepreke", navodi on.
Strahuje i da bi sve ovo moglo dodatno da obori cijenu imanja i kuća u njihovom kraju.
Koliko je opasan radioaktivni otpad?
Do negativnog uticaja radioaktivnog otpada na prirodu i ljude prevashodno može da dođe usljed incidenata ili propusta tokom kojih oni završavaju u prirodi, piše na sajtu Direktorata za održivost zagađenja.
Kada dospije u vazduh, vodu ili tlo, može da se proširi u lancu ishrane ili da direktno negativno utiče na ljude, dodaje se.
Direktna izloženost može da izazove trenutne simptome i akutnu bolest zračenja, a dugoročno i više vrsta raka, dok se uticaj na sljedeće generacije ogleda u genetskim mutacijama i mogućim deformitetima novorođenčadi.
To su i glavni razlozi zbog kojih se ovakvim otpadom pažljivo upravlja, jer se tako „minimalizuje mogućnost nanošenja štete", kaže profesorka Ketrin Moris sa Univerziteta u Mančesteru.
„To znači da se pakuje i skladišti u velika, utvrđena i obezbjeđena postrojenja, tako da je rizik po životnu sredinu i javno zdravlja potpuno umanjen ili eliminisan. Čak se vodi računa i o glomaznom pakovanju kako bi transport, kao i moguće nesreće, mogle da prođu bez širenja tih materija", dodaje naučnica za BBC na srpskom.
Kako se upravlja radioaktivnim otpadom?
Za razliku od drugih tipova otpada, zbrinjavanje radioaktivnog zahtijeva dugoročniji proces sa strogim mjerama sigurnosti i planiranje na duže staze.
Način upravljanja zavisi od „jačine izvora radijacije i vremena poluraspada i raspada" tih materija, kaže Jagoš Raičević, bivši direktor Javnog preduzeća Nukelarni objekti Srbije, za BBC na srpskom.
„Postoji i razlika između otpada i izvora, u koje spadaju iskorišćeni gromobrani - oni se tretiraju kao otpad pošto su van upotrebe, ali se sa njima postupa na poseban način i zbog toga postoji posebno postrojenje za njih", naglašava stručnjak koji je prethodno radio i za Međunarodnu agenciju za atomsku energiju (IAEA).
Na osnovu jačine izvora radijacije otpad se dijeli na nisko, srednje i visoko radioaktivni otpad. Ta podjela diktira i da li se otpad skladišti ili odlaže.
Skladištenje podrazumijeva čuvanje pod stalnim nadzorom na određeno vrijeme, uglavnom od 10 do 100 godina, a odlaganje - smještanje otpada u postrojenje, bez namjere da se iz njega ukloni u budućnosti, navodi se na sajtu hrvatskog Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada.
Otpad niske radioaktivnosti, koji pretežno potiče iz medicine i industrije, uglavnom se odmah odlaže u „funkcionalnim, posebno namijenjenim postrojenjima", bez prvobitnog skladištenja, kaže profesorka Moris.
„Za otpad srednje i visoke radioaktivnosti obavezno je privremeno skladištenje zbog termalnog hlađenja koje se najčešće odvija u posebno dizajniranim bazenima prije nego što postane moguć dalji rad u tim postojenjima, što uglavnom potraje nekoliko decenija", dodaje direktorka Servisa za nuklearni otpad Univerziteta u Mančesteru.
U skladu sa stepenom aktivnosti je i rizik koji otpad nosi po životnu sredinu i zdravlje ljudi.
Niskoradioaktivni otpad nosi niži rizik i „rutinski se odlaže u nuklearnim postrojenjima koje aktivno rade", napominje Moris.
„Visoko i srednje radioaktivni otpad ima višu radiotoksičnost i zahtijeva međunarodnu saglasnost za njegovo dugoročno odlaganje u posebnim podzemnim odlagalištima", dodaje britanska naučnica. Dubina na kojoj se otpad zbrinjava često je u skladu sa stepenom radioaktivnosti.
„Što je aktivnost otpada veća, on se odlaže na većoj dubini. Niskoradioaktivni otpad može da se odlaže na površini, dok visokoradioaktivni otpad, u koje uglavnom spada istrošeno nuklearno gorivo, ide na dubinu od više stotina metara do čak dva kilometra pod zemlju", objašnjava Jagoš Raičević.
Tamo ostaje „vrlo dugo", pa se odlaže ispod dubina na kojima protiču podzemne vode, dodaje srpski stručnjak.
Gdje Balkan čuva radioaktivni otpad?
U Krškom, gradu na jugoistoku Slovenije na reci Savi, nuklearna elektrana počela je rad 1983. i danas obezbjeđuje trećinu slovenačkih i petinu hrvatskih potreba za strujom.
Slovenija u samoj elektrani odlaže iskorišćeno nuklearno gorivo, u skladištu Brinje nadomak prijestonice Ljubljane, čuva se otpad niske i srednje radioaktivnosti.
Tokom 2024. započeta je izgradnja novog odlagališta u naselju Vrbina, nadomak Krškog.
Ono bi trebalo da podmiri potrebe Slovenije u narednih 100 godina i planirano je da bude završeno 2027, navode iz slovenačke Agencije za upravljanje radioaktivnim otpadom (ARAO).
Za razliku od Slovenije, na teritoriji Srbije ne postoji objekat za odlaganje radioaktivnog otpada, već samo nekoliko njih za skladištenje, kažu iz Javnog preduzeća Nuklearni objekti Srbije u pisanom odgovoru za BBC na srpskom.
Preduzeće je osnovano 2009. godine, kada je odvojeno od Instituta za nuklearne nauke „Vinča", i od tada je nadležno za upravljanje svim nuklearnim objektima u zemlji koji su smješteni u Vinči, naselju udaljenom desetak kilometara od Beograda.
Među njima su dva stara hangara i „radijumski bunker“ iz jugoslovenskog perioda i „zaostavština su prethodnih nuklearnih programa stare Jugoslavije".
Zatvoreni su 2012. i u njih se ne prima novi radioaktivni otpad, kažu iz preduzeća.
Tada su nastali treći hangar i „bezbedno skladište" u koje danas stiže radioaktivni otpad, mahom iz medicine i industrije, kao i isluženi jonizirajući izvori, koje prevashodno čine stari, zamijenjeni gromobrani, dodaju.
Novi objekti su projektovani da prime institucionalni otpad u periodu od 40 godina i popunjeno je manje od 10 odsto kapaciteta.
Postoji i četiri podzemna rezervoara za skladištenje tečnog otpada, dodaju.
Srbija je 2019. donijela novi Zakon o radijacionoj i nuklearnoj sigurnosti i bezbjednosti, kojim su predviđeni uslovi pod kojim bi zemlja u budućnosti mogla da dobije i objekte za odlaganje ovakvog otpada.
„Očekuje se da će u sklopu planova za uvođenje nuklearne energetike u Srbiju i pitanje izbora lokacije za odlaganje radioaktivnog otpada biti pokrenuto."
Zakon predviđa i izradu Strategije za upravljanje istrošenim gorivom i radioaktivnim otpadom koju donosi vlada za period od sedam godina.
Ostale bivše jugoslovenske republike takođe imaju skladišta, prevashodno za nisko i srednje radioaktivni otpad iz medicine i industrije.
U Crnoj Gori je smješten u glavnom gradu Podgorici, dok je prije 2006. i osamostaljenja te države, skladišten u Vinči. U Sjevernoj Makedoniji se skladišti u mjestu Petrovec nadomak Skoplja.
Možemo li da se riješimo otpada zauvijek?
Ukoliko to nekada bude i moguće, taj dan nije blizu, iako periodi odlaganja radioaktivnog otpada zavise od njegove vrste.
Za čestice čiji je period poluraspada 30 godina, potrebno je na propisan i bezbjedan način odložiti otpad 300 godina, kako bi se dostigao nivo od 0,01 odsto originalne radioaktivnosti, kaže profesorka Moris.
Naglašava i da ima čestica čiji poluraspad traje više od 24.000 godina, pa je u njihovom slučaju neophodno odlaganje na 240.000 godina za isti efekat.
„Odlaganje nuklearnog otpada u prirodnoj sredini, odnosno bez ikakvih posebnih postrojenja, nije se dosad ni razmatralo, jer čak i radionuklidi sa kratkim životnim vijekom zahtijevaju nekoliko vjekova za radioaktivni raspad. Ako se vratimo 300 godina unazad, još nijesmo imali ni industrijsku revoluciju i govorimo od 10 ili 12 ljudskih generacija", slikovito objašnjava naučnica iz Engleske.
Mario Crnković i njegove komšije iz Novog Grada, koji bi na drugoj obali Une uskoro mogli da dobiju postrojenje za odlaganje radioaktivnog otpada, nemaju toliko vremena.
Samo usljed najave izgradnje, već su, kaže, počeli da osećaju negativne „demografske, ekonomske, socijalne i druge posljedice".
„Realizacija projekta bi ih samo umnožila", uvjeren je 38-godišnji Mario.
