Nije postojao ni način, ni mehanizam koji bi omogućio da se predvidi šta će se dešavati nakon pandemije, ali ono u čije prisustvo niko nije trebalo da posumnja je nagli dolazak inflacije. Živimo u vremenu u kojem se inflacija javila u trenutku i na način na koji je samo godinu prije pandemije niko nije mogao očekivati i upravo te okolnosti ukazuju na besmislenost nadanja oporavku od svih onih poteškoća koje su se u ovoj godini javile kao uzrok inflacije, umjesto da se ona javi kao rezultat oživljavanja privrede.
Postpandemijska inflacija nije se javila kao posljedica izraženije potrošnje nakon što su građani širom svijeta kao 2019, poslije skoro deceniju, prestali da osjećaju potrebu da se bude štedljiv i počeli opuštenije da troše sredstva iz sve izdašnijih i stabilnijih primanja. Do rasta cijena došlo je zbog višestrukih ograničenja u snabdjevanju, kao i zbog povećanja proizvodnih troškova povezanih sa sprovođenjem mjera u borbi protiv pandemije.
Kada je riječ o preduzećima, najteže, u širem smislu, pogođena su ona kojima je pandemija uskratila mogućnost da investiraju u jačanje buduće ponude. Pandemija je učinila da se zbog poštovanja mjera sve odvija znatno sporije, a da ti procesi zahtijevaju dodatne troškove.
Sa druge strane, vlade su, kroz programe doštampavanja novca, dale sve od sebe da sredstava u opticaju bude što više, čime je novac postajao sve jeftiniji. Za euro danas ne možete kupiti sve što ste mogli prije godinu i po, a paralelno sa tim cijene proizvoda i usluga povećane su zbog dodatnih troškova. Istovremeno, podrška privatnom sektoru ima za cilj sprečavanje smanjenja proizvodnih kapaciteta kako bi se na takav način ograničile šanse za bankrot ili smanjila potreba za otpuštanjima, iako je gubitak radnih mjesta jedna od najizraženijih ekonomskih posljedica pandemije.
Nikada čovječanstvo nije prolazilo kroz ovako složen niz okolnosti koje uzrokuju paralelnu pojavu nekih procesa koji inače ne bi ni bili zamislivi istovremeno
Rast cijena u proteklih pola godine može se objasniti tzv. udarcem na ponudu bez ekvivalentnog isušivanja potražnje. Na primjer, povećanje proizvodnih troškova kako bi se poštovale mjere suzbijanja virusa, kao i oskudnost ponude, posebno kada je riječ o transportnim uslugama, takođe može da objasni uzrok poskupljenja.
Dodatno nepovoljan okvir i za građane i za privredu je nastavak ovog trenda uz nižu stopu privrednog rasta, ali i povećanje inflacije, zbog manjka produktivnosti na jednoj i slabljenja tražnje zbog nižih primanja na drugoj strani.
Nikada čovječanstvo nije prolazilo kroz ovako složen niz okolnosti koje uzrokuju paralelnu pojavu nekih procesa koji inače ne bi ni bili zamislivi istovremeno. Prošla godina irelevantna je za bilo kakva ozbiljnija poređenja i prognoze – ona je incident u statistici – godina prepuna primjera koje udžbenici tek treba da opišu.
No, koliko god da, poput dijeljenja s nulom, poređenje s 2020. djeluje neizvodljivo, ideja o mjerenju ostvarenosti bilo kojeg parametra iz tekuće s 2019. godinom uzaludna je, neupotrebljiva i može da dovede samo do frustrirajućih rezultata.
Nakon što je jedan od ministara domaću javnost pokušao da uvjeri da će rezultati iz bilo čega, a pogotovo budžetskih prihoda od turizma, biti realizovani na nivou od 60 odsto u odnosu na 2019. sve navedeno ide u prilog činjenici da to ne samo da nije moguće, već i da se zaboravljaju veoma važne tržišne lekcije. Naime, 2019. bila je godina sa rekordnim nivoima potrošnje na globalnom nivou, prva godina sa jasno vidljivim pokazateljima oporavka na svim tržištima nakon krize s kraja prve decenije ovog vijeka.
Nadati se realizaciji 60 odsto prihoda iz 2019. onda kada je platežna moć svuda u svijetu smanjena, međunarodni saobraćaj i dalje ograničen, vrijednost novca smanjena, a cijena nafte znatno veća, sve to uz činjenicu da će prihodi sa ključnih tržišta izostati i da se okrećemo onima na kojima su standard i prosječna zarada niži i od domaćeg, znači zatvoriti oči pred činjenicama u svrhu jeftinog populizma.
