Piše: Dragoslava Jovanović
Mržnju smo, i ovog puta, uspješno zamaskirali čime drugo nego - zastavom. A da se pokažemo, kako je i red, mahali smo i našim, i vašim, i njihovim. A da dokažemo da smo svjetska klasa, zamahasmo i holandskom. Upališe se auta, kamioni. Upalili bi mi i avione kad ih već imamo. Al za to je već potrebno da imaju motor.
Da pokažemo da #možeNikšić, otvorismo granice, vrata grada i vrata kuća. Saosjećajna braća iz regiona pohrliše da nas saslušaju. Kako nema vode. Kako je sve pokradeno. Kako nema više perspektive. Kako su decenijama čekali spasenje. I evo ga, bilo je tu. Nadomak, tik preko granice. Kad vidješe da mi nećemo njima, još od davne 2006., odlučiše oni da dodju nama.
Danas s ponosom kažu Nikšićani - Kako smo ih dočekali!
I sve ono što se decenijama taložilo, od ugašenih fabrika do ugašenog grada, saslušaše braća s razumijevanjem. Zapitaše može li se kako pomoć? Da se iskopa bunar, ugradi česma, podmažu crijeva, uspe (sve skuplje) gorivo, kupe vitamini - jer izgleda da je neka pandemija okolo. Od januara se napravilo više analiza o unapređenju Nikšića nego od 1918.(nego nećemo o prošlosti, samo gledamo naprijed). Pravile se razne projekcije, osvanule razne statistike. Sve se to čitalo više od izvještaja Instituta o broju zaraženih i umrlih od korone. Jer nije to važno. A daleko od toga da nam je najvažnije.
Ilustracija: Unsplash Andrew NeelNije nam neobično što je više "turista" posjetilo Nikšić od januara do marta, nego Budvu 2019. godine. Nikšiću je izgleda već krenulo, bez obzira na rezultate.
A rezultati su pokazali mnogo više od pukih procenata.
Pokazali su neoslabljenu moć jednih. Vidno oslabljenu moć drugih. Uspon trećih, onih najmudrijih što tiho brijeg rone. Valjalo bi da se zna na koju će stranu ta tiha voda nastavit put. I naravno, šta bi bila drama bez vrhunca u vidu neuspjeha četvrtih. A tu su i najglasniji, kojima sve #može, osim da pomjeraju brda snagom volje. To su ipak prepustili ovim brojnijim. Najglasniji naučiše da govore tiho. I ponesoše svoj mandat sa sobom.
Da ne postoji definicija pobjede, mi bi je izmislili.
Kod nas je pobjednik i onaj ko ima najveći broj glasova bez obzira što nema s kim u koaliciju. I onaj koji je značajno povećao biračko tijelo. Pobjednikom se naziva i onaj koji ie uspio da izgubi trećinu glasača za 6 mjeseci. Kao pobjednik osjeća se i onaj čiji mandat nikome ne treba. Ali taj mandat dobija veličinu tek kada se uporedi s onima koji ga nemaju. S boljima se u Crnoj Gori odavno niko ne upoređuje.
Da ne postoji definicija demokratije, mi bismo je izmislili. To je kad imaš slobodu i pravo da izneseš biračku kutiju usred glasanja i da to nije krađa niti bilo koje drugo protivpravno djelo. To je samo stavljanje u auto. Sudovi će nam ubrzo zahvaliti što smo im olakšali posao. Oduzimanje tuđe stvari nije krivično djelo. To je samo puko premještanje na drugo mjesto.
Unsplash Elizabet LiesDa ne postoji definicija slobode, mi bismo je izmislili. Jer mi smo veterani u oslobođivanju. Mi vodimo tuđe ratove, štitimo tuđe interese i zato volimo sve tuđe. Velika je to stvar, osloboditi se svoga. Veličanstven je to osjećaj. Imala sam priliku da u njemu uživam gledajući kolone automobila iz kojih se čuju sirene. I maše se. Svi mašu. Mašemo i mi njima. Ali ne bijelom zastavom.
Ne još. Ne nikada.
Da već nije izmišljen smrtonosni virus, mi bismo ga izmislili. Neko bi se već dosjetio da ubrza ove muke, da ne kopnimo u mržnji natenane, nego da je pretočimo u neku vakcinu. Tu bi bili prvi u regionu po broju vakcinisah. Zastiđeli bi mi sve velesile. Imali bi čak i da darujemo. Dočekivale bi svite po svijetu naše delegacije, a i red bi bio malo da promijenimo. Da odemo neđe i na radost. A ne samo na žalost.
A žalostan je svaki dan u Crnoj Gori, jer do nas dolaze samo tužne vijesti o smrti naših rođaka, prijatelja i poznanika. Ispraćeni su u tišini, krugu porodice, u tihoj patnji zbog nenadoknadivog gubitka. Pretvoreni u statistiku koju svi brzo zaborave, osim porodice. Da ne zanemarimo činjenicu da se sa tim bolom nose bez utjehe i prisustva prijatelja, u nadi da će se poštovanjem mjera sačuvati makar jedan ljudski život.
Da postoji samo ljubav, kao jedini izbor - to bi bila najmanja izlaznost ikada. Jer mi ne biramo ljubav.
Zato smo u mraku. Bojim se, tu ćemo i ostati.
Još samo da se korona uplaši mraka, i eto nama šanse za spas.
A do tada, putuj Evropo, nemoj više čekati na nas!
