Samo dvadesetak kilometara od administrativnog centra Crne Gore, Glavnog grada Podgorice, nalazi se selo Orasi – mjesto bogate istorije, duhovnog nasljeđa i dubokih korijena Lješanske nahije. Ipak, po stepenu razvijenosti i odnosu institucija, ovo selo je na mapi – isključivo zahvaljujući borbi samih mještana. Vlasti, i lokalne i državne, kao da su ga potpuno precrtale.
Put koji vodi do Oraha završava se prije samog ulaska u selo. Dalje se nastavlja uski, makadamski pravac kojim se jedva mogu mimoići dva vozila. Svaka jača kiša ili nevrijeme pretvara ovaj put u rizičnu dionicu, odsijecajući pristup kućama, naročito starijim i slabije pokretnim mještanima.
U Orasima, mjestu sa oko 60 kuća, žive uglavnom vikendaši, potomci iz tog kraja koji se posljednjih godina sve češće vraćaju ognjištima svojih predaka. Ali država, kako kažu, ne vraća ništa.

"Obećavali su prethodnici sto puta. Ovi sada isto. Dolazili iz ‘Puteva’, iz Sekretarijata za saobraćaj, dali nalog da se radi, i sad se, kao, čeka rebalans budžeta da završe parkinge i Lijevu rijeku jer je to prioritet. A mi – mi smo navodno ‘naredni’. Evo, 20 godina ništa nije uloženo u Orahe!", kaže Slobodan Đurović, mještanin koji je za Portal ETV govorio sa vidljivim ogorčenjem.
Đurović ističe da je Sekretarijat za saobraćaj pokazao korektan pristup i volju da se stvar pokrene, ali da se sve lomi na izvršnim strukturama.
"Prije svega na preduzeću d.o.o. Putevi, koje se, uprkos instrukcijama, do danas nije pomjerilo sa mrtve tačke", poručuje Đurović.
Dodaje da im je ovo preduzeće ukinulo i autobusku liniju, pa autobus saobraća samo do obližnjeg mjesta.
"Autobus vozi samo do Progonovića, a to je 7 km udaljeno od Oraha. Taj dio puta mještani koji nemaju sopstveni prevoz moraju da prepješače kako bi došli do svojih kuća", kaže Đurović.
U Orasima žive tri bratstva: Đurovići, Pejovići i Stojanovići. Kako svjedoče, crkvu na seoskom groblju su renovirali sopstvenim sredstvima i donacijama prijatelja, kumova i drugova. Kosili su put sami. Vlast nijesu čekali, jer, kažu, znaju da od nje – nema ništa. Ali ni da ih ignoriše ovoliko, nijesu mogli ni slutiti.
"Obraćali smo se preko Mjesne zajednice Gradac – za asfaltiranje, za bolje snabdijevanje električnom energijom, za internet kako bi se mlađa generacija vraćala. Ništa. Samo prazna obećanja i izgovori", poručuje Đurović.

Zabrinjava i činjenica da selo još uvijek nema obezbijeđen vodovod – koristi se kišnica i bunari, što je neprihvatljivo za savremeno doba, posebno ako se zna da se radi o naselju koje pripada glavnom gradu jedne države.
Mještani s pravom postavljaju pitanje: zašto je prioritet uvijek neko drugo mjesto? Njihova sumnja – da se infrastrukturni radovi izvode selektivno, po partijskim i porodičnim linijama – sve je izraženija.
"Vjerovatno je prioritet tamo đe neko od rodbine vlasti ima kuću ili vikendicu. Danas se svi poslovi završavaju samo ako ste u bliskom srodstvu ili poznajete ‘nekog’. Ko ne pripada toj mreži – za njega nema puta, ni vode, ni struje", ogorčeno dodaje Đurović.
Orasi su, nažalost, simbol institucionalne nepravde i iznevjerenih očekivanja. U vremenu kada se grade biciklističke staze, trgovi i fontane, kada se milioni ulažu u projekte od “javnoga interesa”, mještani ovog sela i dalje gaze kroz blato i čekaju da ih se neko sjeti.
Ostaje pitanje za nadležne: kada će selo Orasi postati prioritet? Ili se ono, kao i mnoga druga, zauvijek briše iz fokusa razvoja zato što među mještanima nema onih koji sjede u foteljama vladajuće većine.