Stefan TODOROVIĆ
Život Budvanina Stefana Zanovića poslužio je kao inspiracija mnogim književnim stvaraocima – od pjesnika, romanopisaca i dramskih pisaca do pasioniranih istraživača, istoričara i istoričara književnosti. Pripada najvećim pustolovima XVIII vijeka koji su živjeli za umjetnost, ljubav i moć.
Zanović je rođen 1751. godine u Budvi, školuje se po učilištima Venecije i Padove đe stiče diplomu padovskog univeziteta izabravši filozofiju za učiteljicu. Već kao veoma mlad počeo je da prkosi društvenom moralu i zakonima, živjeći u volterijanskom duhu. Njegova životna avantura počinje u osamnaestoj godini kada zajedno sa starijim bratom Primislavom mora da napušti Veneciju zbog raskalašnog života, hazardskih igara i bogohuljenja. Obilazi mnoge evropske gradove od Milana, Firence, Rima, Napulja, Pariza, Liona, Marseja, Londona, Amsterdama, Berlina, Hamburga, Beča sve do Rusije đe boravi na dvoru Katarine II. Po evropskim dvorovima i salonima predstavlja se kao crnogorski i albanski knez, kao pjesnik i filozof i važi za slobodnoumnog mislioca. Blista po salonima visokoga društva, udvarajući se damama, stičući poznanike i prijatelje među piscima, filozofima, naučnicima. Uživa poštovanje i zaštitu raznih mecena poput pruskog prijestolonasljednika, a docnijeg kralja Fridriha Viljema II, zatim vojskovođe, državnika i pisca De Linja, grofa Oginskogi mnogih drugih despota i feudalaca toga vremena.
Zanović je bio svestrani književni stvaralac poput najvećih predstavnika epohe prosvjetiteljstva kojoj je pripadao. Ostavio je iza sebe preko dvadeset izdanja raznovrsnih djela – poeziju, roman, istorijsko-političke spise, filozofska djela kao i veliki broj pisama. Ostvarenja svojim kvalitetom i izborom tema ne odudaraju od literature koja je vladala književnim i kulturnim centrima Evrope XVIII stoljeća. Razne teme koje su okupirale mislioce njegova doba Zanović obrađuje na originalan način, duhovito i privlačno za čitaoca. Mnogi Zanovićevi spisi ostali su za njim u rukopisu, i čuvaju se po raznim bibliotekama u svijetu. Ne znamo sa sigurnošću što je sve napisao i publikovao, i još uvijek su nam zbog neprevedenosti većina njegovih djela nedostupna za proučavanje. Na našem jeziku pojavile su se svega dvije Zanovićeve knjige i to 200 godina nakon prvih izdanja na italijanskom, francuskom i njemačkom jeziku: Pakao ili nebo – izbor iz Zanovićeva stvaralaštva koji je načinio Radoslav Rotković, koja je 1979. godine objavljena u okviru biblioteke Luča i Turska pisma – prvi crnogorski roman, koji je priredio Miroslav Pantiću okviru edicije Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka.
Žudeći i tragajući za književnom i političkom slavom Zanović upućujuće pisma i korespondira s uglednim ljudima i vladarima svoga vremena, Katarinom II, carom Josifom, kao i slavnim književnicima poput Voltera, D'Alambera, Marmontela, Rusoa, koga je nazivao svojim „učiteljem“, pretenduje na poljski prijesto, druguje s Kazanovom, učestvuje u nizu prevara, lažno se predstavlja, proglašava svoju smrt u onda uglednom listu „Giornale enciclopedico“ iz Vićence s ciljem da bi zametnuo svoj trag i oslobodio se optužbi i dugova nakon čega objavljuje i svoja Posmrtna djela. Namjeravao je da postane „sve ili ništa“, kako piše u pismu svome ocu Antunu Zanoviću, uglednom budvanskom knezu.
Duboko ubijeđen u svoje stavove Zanović ulazi u otvoreni sukob s holandskom vladom koja ga hapsi nakon objavljivanja tekstova i brošura protiv nje. Prvo se našao u civilnom zatvoru u hotelu, a zatim u gradskoj tamnici. Mnogi su jedva dočekali Zanovićevo hapšenje i pružali podršku holandskoj vladi u procesu protiv njega. Pisao je svojim prijateljima za pomoć, ali nije dobijao odgovore. Na kraju suđenja, Zanoviću je izrečena doživotna kazna s kojom se on nije mirio. Dao je stražaru zlatnu dugmad da mu nabavi vrč vina, popio je vino, a staklom prerezao vene, presudivši sebi 25. maja 1786. godine u amsterdamskom zatvoru u 35-toj godini života.
