Taj kandidat bio je Vojislav Koštunica, koji je, ocijenila je tada udružena opozicija, bio ujedinjujući faktor, pomirljiv izbor za lijeve, desne, umjerene i ujedno najbolja protivteža Slobodanu Miloševiću, koji je neprikosnoveno vladao Srbijom i SR Jugoslavijom više od decenije, a koga su protivnici optuživali za diktaturu, ubistva političkih neistomišljenika, ekonomski sunovrat, nemaštinu.
„Vreme je", glasio je još jedan izborni slogan opozicije, koja je poslije godina manje ili više bezuspješnih pokušaja da glasačkim listićima pobijedi Miloševića, okupila i građanske inicijative i organizacije.
I još optimističnije parole: „Gotov je", „Puk'o je k'o zvečka" i „Nas je više".
U nedjelju 24. septembra 2000. godine održani su predsjednički izbori na kojima je Milošević izgubio vlast, ali je potom odbio da prizna poraz.
Bio je to uvod u velike demonstracije 5. oktobra koje su označile kraj Miloševićeve vladavine.
Dešavanja uoči izbora
Zapadne diplomate su poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma sa Bosnu i Hercegovinu, Miloševića proglašavale „faktorom mira i stabilnosti na Balkanu".
Ali taj status nije dugo zadržao.
U Srbiji je raslo nezadovoljstvo ljudi, prije svega, ekonomskim stanjem, ali i mnogim slučajevima nekažnjenog nasilja, nerasvjetljenih ubistava, rasta kriminala, gušenja medijskih sloboda.
Jačale su građanske inicijative, a važno mjesto zauzeo je studentski pokret Otpor, čiju su okosnicu činili istaknutiji članovi Studentskog protesta 1996/97.
Ti protesti su bili izazvani prekrajanjem rezultata na lokalnim izborima.
Organizacija Otpor, čiji je zaštitni znak bio logo sa stilizovanom pesnicom, okupila je mlade, studente, sindikate i Miloševiću se suprotstavljala gerilski, prije svega grafitima, plakatima i naljepnicama.
Miloševićev režim je prepoznao opasnost koja mu prijeti od ovog pokreta, čija je popularnost rasla i kojem su se pridružile i poznate ličnosti.
Zbog raznih gerilskih akcija, Miloševićev režim je počeo obračune sa „otporašima", koji su nerijetko brutalno prebijani.
Tadašnji ministar policije Vlajko Stojiljković čak je Otpor okarakterisao kao „terorističko-fašističkom organizacijom".
Na inicijativu jedne od najvećih stranaka opozicije - Srpskog pokreta obnove - koju je predvodio harizmatični književnik Vuk Drašković, 10. januara 2000. godine formirana je Demokratska opozicija Srbije (DOS).
Bila je to neočekivana koalicija 19 stranaka.
Bez obzira na političke razlike, ponekad dramatično suprotne, spajao ih je zajednički cilj - kako Miloševića svrgnuti sa vlasti.
Osnivači koalicije bili su Srpski pokret obnove sa Vukom Draškovićem, Demokratska stranka Zorana Đinđića i Demokratska stranka Srbije Vojislava Koštunice.
Ujedinjenju opozicije prethodile su godine represije režima, rat u bivšoj Jugoslaviji, nemaština, višemjesečne demonstracije građana i studenata 1996/97. godine zbog prekrajanja rezultata lokalnih izbora, bombardovanje Jugoslavije, ubistva političkih protivnika - novinara Slavka Ćuruvije i nekadašnjeg istaknutog komunističkog funkcionera Ivana Stambolića.
Izborna strategija i atentat na Draškovića
Odmah po formiranju DOS-a , čije su članice bile i stranke koje su ranije bile u Miloševićevim vladama, poput SPO i Nove demokratije Dušana Mihajlovića, vođe ovog bloka zatražile su raspisivanje izbora na svim nivoima.
Opozicija je tražila i da se otkriju počinioci zločina na Ibarskoj magistrali u jesen 1999, kada su ubijeni funkcioneri SPO, ubica novinara Slavka Ćuruvije, kao i da budu obustavljeni svi „akti državnog terora".
Od ministara vanjskih poslova EU i SAD, kada dođe do vanrednih izbora, opozicija je tražila ukidanje ili suspenziju svih sankcija, obnavljanje članstva u OEBS i povratak na Kosovo policije i vojske.
Zahtjevi opozicije ponovljeni na zajedničkim mitinzima 14. aprila i 15. maja na beogradskom Trgu Republike.
Na mitingu udružene opozicije u aprilu bilo je, izvještavao je tada list Danas, više od 200.000 ljudi.
Izvještaj sa mitinga bio je naslovljen porukom vođa opozicije: „Smijenimo posljednjeg diktatora".
Bilo je pojačano prisustvo policije u centru Beograda koji je nadletao helikopter.
Policija je zaustavljala i kontrolisala sve automobile koji su ulazili u Beograd, a nijesu imali registarske tablice glavnog grada.
Predsjednik DSS-a Vojislav Koštunica tada je rekao da je „nasilje posljednjih deset godina sve veće" i da su „demokratski izbori najbolji način da se tome stane na put".
Predsjednik Demokratske stranke Zoran Đinđić, koji je ubijen tri godine kasnije kao premijer Srbije, imao je ovakvu poruku na tom mitingu:
„Ako i vi vjerujete da je ovom režimu mjesto u kontejneru istorije, a da Srbija zaslužuje normalnu demokratsku vladu, pridružite nam se. Ako i vi vjerujete da lopovi treba da idu u zatvore, a ne ministarske fotelje, pridružite nam se".
Milošević, međutim, nije pokazivao namjeru da odustane.
Obračun režima sa političkim neistomišljenicima postajao je sve oštriji, pa je tako ponovo pokušan atentat na Vuka Draškovića, kada je 15. juna nepoznati napadač ispalio dva hica na lidera SPO u njegovom stanu u Budvi.
Drašković je tada ranjen, jer su mu meci okrznuli glavu.
Nesumnjivo je da je ovaj događaj sa Draškovićem dodatno ojačao opozicione simpatije u dobrom djelu biračkog tijela.
Početkom jula 2000, Milošević je izveo neočekivani politički manevar - promijenio je Ustav, kao i izborne zakone, a izbori su raspisani za 24. septembar.
Međutim, Demokratska partija socijalista, vladajuća stranka u Crnoj Gori, nije priznala ustavne amandmane i saopštila je da neće učestvovati na izborima.
Stav partije Mila Đukanovića reflektovao se i na jedinstvo opozicije u Srbiji, pa je i Srpski pokret obnove, inicijator okupljanja opozicije, najavio bojkot izbora.
Ostatak DOS je, poslije kraćeg premišljanja, odlučio da na septembarsko glasanje ipak izađe.
SPO je kasnije izašao iz koalicije, a Drašković se požalio da su bili istjerani.
Kasnije se, ipak, predomislio, pa je na izbore izašao samostalno.
Lideri evropskih država izrazili su i zabrinutost zbog „motivacije koja stoji iza revizije jugoslovenskog Ustava i mogućih posljedica".
„Pozivamo vladu u Beogradu da se uzdrži od svake akcije koja bi mogla doprinijeti daljoj eskalaciji nasilja", navedeno je u toj izjavi evropskih diplomata.
„Danas mislim da je DOS moja najveća politička greška i kajem se zbog toga. Formirao sam koaliciju DOS koja je kasnije ubila SPO.
To se desilo 10. januara 2000, neposredno poslije masakra na Ibarskoj magistrali, jer sam želio da okupim sve snage za rušenje Miloševića i njegovog terorističkog poretka.
„Teškom mukom sam prešao preko činjenice da nijedan lider opozicije, koje sam okupio tog 10. januara, poslije četvorostrukog ubistva meni najbližih na Ibarskoj magistrali nije došao na sahranu, nije izjavio saučešće, nije me nazvao ni telefonom", ispričao je godinama kasnije Drašković za Blic.
Predizborna atmosfera
Koristeći propagandnu mašineriju, Miloševićev režim napravio je atmosferu podjele u društvu - „mi" ili „oni", „referendum za opstanak Srbije".
Opozicioni rivali su bili „instrument Zapada i NATO-a", pa stoga je bilo važno „odbraniti zemlju od izdaje", kako je to govorio istaknuti funkcioner Jugoslovenske levice (JUL) Ivan Marković, tadašnji ministar za telekomunikacije.
„Upitao je Čačane - da li će i oni dozvoliti da Velja Ilić (opozicionar) od Čačka napravi novi Avijano (Nato baza u Italiji odakle su polijetali avioni koji su bombardovali SRJ) u Srbiji?", glasio je izvještaj RTS-a sa Markovićevog predizbornog govora u tom gradu.
Odgovorio je sam: „Nije moguće, neće Čačani to dozvoliti. Nije Velimir Ilić Čačak".
Državni mediji bili su udarna pesnica bračnog para Slobodana Miloševića i Mirjane Marković, tadašnje predsjednice stranke Jugoslovenska levica.
U udarnim televizijskim terminima emitovani su govori sa predizbornih skupova gotovo integralno.
Oštar rječnik, korišćenje svježih ožiljaka NATO bombardovanja, bili su „aduti" u govorima predstavnika tadašnjeg režima.
Mirjana Marković je na jednom predizbornom skupu govorila o vođama opozicije kao „zastupnicima nemani koja sije zlo po svijetu".
„Protagonisti politike najvećeg svjetskog nasilja zovu sebe imenom koji je sinonim za toleranciju i slobodu - demokrate. To licemjerje je isto toliko veliko i strašno kao što bi bilo licemjerje nazvati prije 60 godina kreatore, čuvare i ložače gasnih komora - filantropima", rekla je ona.
O opoziciji - sve najgore.
Uz neizbježne, teške optužbe o dotadašnjim „izdajama".
„Oni su podržavali razaranje Jugoslavije početkom 90-ih, podsticali rat među bivšim jugoslovenskim narodima, 1993. godine su prizivali i podržavali sankcije kad su bile najsurovije, 1999. bili su na strani NATO-a.
A 2000. ih ispunjava mržnja zbog rezultata obnove kojima se ponosi čitav narod. Na ovim izborima oni su nosioci lista NATO pakta. Te činjenice su naravno neprijatne i teške, ali su istinite", rekla je Mirjana Marković.
Koštunica pobijedio, Milošević ne priznaje poraz
Napadi na opoziciju su pojačavani kako su se bližili izbori 24. septembra 2000. godine, a odgovor je bio slogan ujedinjene opoizicije: „Ko sme da vas pogleda u oči? - Koštunica".
Ispostaviće se da je opozicija pogodila.
Kandidat DOS-a Vojislav Koštunica je na predsjedničkim izborima dobio 2.470.304 (50,24 odsto) glasova.
Milošević je osvojio 1.826.799 glasova, odnosno 37,15 odsto.
Ali, tu nije bio kraj.
Savezna izborna komisija objavila je da Koštunica nije dobio neophodnih pedeset odsto glasova da bi pobijedio u prvom krugu izbora.
Sve to je izazvalo gnijev opozicije i njenih birača, koji su kulminirali masovnim demonstracijama 5. oktobra.
Četvrt vijeka kasnije, na vlasti u Srbiji su uglavnom oni koje je tadašnji DOS pobijedio na izborima, piše BBC na srpskom.
