Neko bi mogao prigovoriti – vjerovatno s pravom – da su haotično stanje, zbrka i konfuzija i prije tog spontanog/namještenog “iskliznuća” još uvijek zvaničnog predsjednika Vlade bile glavne karakteristike tužne političke i ukupne zbilje u Crnoj Gori.
Ali, od te sesije Parlamenta, završene u medjusobnim optužbama, uvredama i prijetnjama, mandat “prve demokratske vlade u crnogorskoj istoriji” ušao je u svoju terminalnu fazu.
Djekna je umrla, samo što to niko ne smije da objavi!
I, zaista, nema vlade, pa čak ni u demokratskoj Crnoj Gori, ako ne postoji većina glasova u parlamentu koja stoji iza nje. Ta vražja demokratija i njena osnovna pravila! A tek je dvije stotine dana kako uživamo u “slobodnoj Crnoj Gori”!
Premijer koji to više nije, serijom čudnovatih poteza, poplavom objava i saopštenja, medjusobno oštro suprotstavljenih izjava, pokušao je da stvori utisak da ga ne brinu, tj. da ga se uopšte ne tiču agresivni javni nastupi partija koje čine tanku većinu u Skupštini.
Čovjek je premijer, i dalje – ako neko sumnja ibez obzira što se i zašto dešava – i, kao takav, on je i dalje u misiji (svete) odbrane srpske crkve u Crnoj Gori, kojoj dijeli nekakve dokumente o registraciji – odnosno upise u “evidenciju vjerskih zajednica”. Obećava, pri tome, da će Temeljni ugovor biti svakako potpisan, da će mu to biti čast, da će ispuniti zavjet počivšeg mentora Rista Amfilohija Radovića … Na njegove učestale tvitove i saopštenja, o kojima se raspravlja najviše u ravni “a ko li mu sve ovo piše?” – malo ko u Crnoj Gori reaguje. U Srbiji je volšebno postao meta napada, koji bi svakako bili ružni i neprihvatljivi, da g. Krivokapić nije sam sebe stavio u poziciju poslušnog sluge koji je izdao nestrpljivog gospodara. Žalimo slučaj.
G. Krivokapić će, da apsurd bude veći, vijesti o sopstvenoj nepodobnosti da bude prvi ministar dočekati u demokratskoj Velikoj Britaniji, pa još uz susret sa premijerom Borisom Džonsonom. Još juče je javljeno kako se britanski domaćini, da parafraziramo, dive otporu koji crnogorska Vlada pruža pokušajima da se na Crnu Goru utiče sa strane(?!) – što cijeloj situaciji daje upravo nadrealni karakter.
(Neko bi se mogao našaliti – post-Bregzit Ostrvljani hvale premijera u odlasku što se odupire uticaju Evropske Unije! Jer, to je jedina logična interpretacija te diplomatske poruke. Ili se radi o uvrnutom britanskom humoru, u njegovoj najfinijoj varijanti?)
U medjuvremenu su dva glavna čimbenika koalicije zahvaljujući kojoj i dalje nominalno postoji Vlada iskoristili sva dozvoljena i nedozvoljena sredstva i izraze u medjusobnoj “razmjeni vatre”. Demokrate i Demokratski front su rekli jedni drugima sve što su mogli i sve što su umjeli – i to više puta.
Gledajući sa strane – reklo bi se da te dvije grupacije nikad više niočemu i ni po koju cijenu neće prozboriti, a kamoli zajednički raditi.
I još prvaci DF potom podju na hadžiluk u Moskvu, pa u Beograd, da pokažu kako su baš oni i jedino oni predstavnici i partneri ruskih i srpskih političkih interesa u Crnoj Gori. Iz Rusije s ljubavlju, o investicijama i zdravstvenoj zaštiti, iz Srbije s ljubavlju – s blagoslovom prvog čovjeka srpske crkve da su baš oni čuvari srpskog plamena u Crnoj Gori.
Zaludu su, s te tačke gledano, Demokrate napisale dvadesetak ljutitih saopštenja protiv (sjetili su se i oni!) četničkog vojvode u vodjstvu Demokratkog fronta. Na sinoćnjem sastanku parlamentarne većine, upravo će sa te adrese, osokoljene izrazima potpore u osovini Moskva-Beograd, doći ponuda da novi premijer bude baš sa liste koju su formirale Demokrate, ali da ne bude iz redova Demokrata! Pa još da zbog toga, da ne bi bilo “konflikta interesa”, Demokrate prepuste ugodno mjesto predsjednika Skupštine – listi Za budućnost Crne Gore!
(Ne pominjemo ovdje, iz higijenskih razloga, medijsku kampanju iz bratske Srbije protiv lidera Demokrata i njegovih saboraca. Ne čini nam se da je lider Crvenih Kravata na to najbolje reagovao – ali, utisak može da vara. Uočljivo je, ipak, da šef Parlamenta nije optužio srpske mediji za “pećinski nacionalizam”. Nema tih pećina u Srbiji?)
Ne sumnjamo da, o svemu ovome, postoji oduševljenje u koaliciji “Mir je naša nacija”. Tj. uznemirenje – koje remeti mir i lagodnost bavljenja politikom na mjestu koje je lišeno potrebe da svakodnevno donosi teške i nepopularne odluke. Demokratama je bačena rukavica u lice, pa će njihov odgovor Demokratskom frontu (osim “nikada nećemo glasati kao DPS”), za razliku od mnogih prethodnih, morati da sadrži makar zrnce originalnosti i kredibilnosti – da bi bio ozbiljno shvaćen, i kod kuće, i kod inostranih posmatrača domaćih prilika.
Na kraju nam, za ovu rašomonsku situaciju, ostaje URA i njen entuzijastični lider, koji hoće/neće govoriti u Srebrenici, koji hoće/neće ostati potpredsjednik Vlade i koji hoće/neće podržati aktuelnog premijera.
Njemu je, svakako, najteže – baš kako je i zaslužio. Poštedjen od kritika iz Srbije (uzgred: da li je to ikoga začudilo?), poletni lider “gradjanske i sekularne” partije ima pred sobom dilemu: da li da bude političar ili da ostane potpredsjednik Vlade (ili nešto slično, ako i kada dodje do promjena u istoj). Tu poruku su, valjda, pokušali da mu prenesu (istina – nemušto, nezgrapno i uz salve potpuno pretjeranih i nezasluženih pohvala) predstavnici stranaka parlamentarne opozicije, prigodom prekjučerašnjeg kongresa URA.
Ostavićemo mladog lidera da uživa u spotovima sa službenih posjeta u inostranstvu i u snimcima produženog i dramatičnog rukovanja sa nekim od visokih dužnosnika, evropskih i američkih. O njegovoj poziciji, bez obzira na njegovo čvrsto uvjerenje da je “tas na vagi”, sada odlučuju drugi.
Crnogorski rašomon se nastavlja. Da je sreće i znanja, u njemu bi, mnogo jasnije, aktivnije i djelotvornije, mogli da učestvuju i oni kojih u Skupštini ima samo četrdeset. Što je, u crnogorskom političkom prostoru, svjetlosnim godinama daleko od situacije da ih bude četrdeset i jedan. Zar ne?
