Jugoslavija. Država koja je dva puta nastajala i dva puta nestajala. Nastajala sa snovima, a nestajala u košmarima ratova. Nastajala i nestajala sa različitim mitovima, traumama i politikama sjećanja. Iz današnje perspektive, od svih mitova reklo bi se da je Kosovski ili Vidovdanski bio njen najveći problem. Previše Marka Kraljevića i Miloša Obilića u jednoj tako heterogenoj zajednici. Bila je to zajednica sa viškom ili manjkom istorije i sa nespornim ciklusima prijetećih nacionalizmima, koji su i danas predmet različitih čitanja. Od romantičarskih zanosa tokom XIX vijeka o ideji jugoslovenstva, pa do njenih izvedbi nakon svjetskih ratova. Nego, ovaj esej nije priča o tome, iako bi bilo važno reći nešto i o tome, ali možda samo preporuka za čitanje studije slovenačkog balkanologa Božidara Jezernika Jugoslavija, zemlja snova. Ovo je esej o nekim stvarima i ličnostima koje nose oznaku porijekla Made in Yugoslavia.
Made in Yugoslavia. Dio tih proizvoda možemo naći i u našim kućama, nešto poput vintage kolekcije stvari i uspomena. Koliko tek u toj kolekciji ima muzike, literature i filmova. Ili, preciznije rečeno, stvari unutar popularne kulture. Da je to tako uvijek nas podsjeti odlazak nekog od velikih Jugoslovena. Kao recimo Đorđa Balaševića. I onda vidimo da te pjesme ili nasljeđe nije samo onih koji su živjeli u vrijeme socijalističke Jugoslavije, već da je to dio i postjugoslovenskog iskustva ili nekih sasvim novih klinaca. Tako da sasvim dobro stoji rečenica Dejana Ilića kada kaže da se pita i odgovara: Koliko puta može umreti Jugoslavija? Bezbroj. Jugoslavija je večna. Kao pesma Đorđa Balaševića. I tako svaki put kada neko odlazi, mi zapravo pričamo o Jugoslaviji. Nasuprot likovima njenih mnogostrukih nacionalizama, imala je ličnosti izuzetnih vrijednosti koji nijesu bili samo dio popularne kulture. Ličnosti i proizvodi. Jugoslavija je imala svoj stil, posebno ona druga, socijalistička Jugoslavija. Tom stilu pridonosili su i gastarbajteri, a sa njima i prozapadni duh jugoslovenskog socijalizma. Nešto slično kao u filmu Ljubav i moda.
Bila je primjer izgradnje i razgradnje. I kada su njeni narodi i narodnosti odustajali od nje, ona i dalje okupira međunarodnu javnost, od običnog čovjeka do akademske zajednice koja se i dalje bavi njenim fenomenima u nizu aspekata. Od teorije samoupravljanja, obrazovanja, turizma, arhitekture, politike nesvrstanosti. A to još više nervira kontinuirane nacionaliste koji sa etiketom jugonostalgije pežorativno obilježavaju sve one koji ih podsjećaju na vrijednosti progresa i emancipacije jugoslovenskog društva nakon Drugog svjetskog rata. Podsjetila nas je na to i velika izložba o arhitekturi socijalističke Jugoslavije u njujorškom Muzeju savremene umjetnosti. Jugoslavensko nasljeđe postalo je dio prakse kulturne baštine, predmet pažnje muzeologije.
Ili film i kultura za djecu. Dok danas govorimo o filmskoj pismenosti kao izumu našeg doba, ili jednoj od ključnih politika u polju kulture Kreativne Evrope u funkciji razvoja publike, da li znate da je u Jugoslaviji 1956. godine organizovana prva velika Međunarodna revija filma za djecu koju je posjetilo 200.000 dječaka i djevojčica. Sjećamo se svi i filmske sage o Kekecu, a baš to ime nosila je i nagrada za najbolje filmove za djecu u Puli. Istaknimo film Izgubljena olovka u režiji Fedora Škubonje koji je u Kanu 1961. godine dobio Zlatnog lava za najbolji dječiji film, kasnije proglašen među najboljih deset filmova za djecu svih vremena.
Zanimljiva je i priča o preimenovanju nekih institucija koje se desilo nakon njenog drugog nestajanja. Tako recimo Muzej revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije postaje Muzej Jugoslavije. Jednostavno u onoj trećoj Jugoslaviji, da i nju ne zaboravimo, nikako se nije uklapao termin naroda i narodnosti i revolucija. Uprkos takvom kontekstu danas je to muzej izuzetnog potencijala, sa inovativnim i značajnim izložbama i projektima, relevantan za sve postjugoslovenske kontekste, istraživače i institucije. Treća Jugoslavija, realno, bila je čista kontrarevolucija, koju je Crna Gora prije nezavisnosti 2006. preimenovala u Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora. Kontrarevolucija je opet na djelu, plašt više nije jugoslovenstvo, za koga sada pouzdano znamo da pripada samo sjećanju i baštini. Konačno se plašt zove najtačnije moguće – srpski svet.
Vratimo se ipak temi Jugoslavije, tj. imenovanjima i preimenovanjima. Ima rezona da JAT nije preživio i da su na djelu bila pitanja nacionalnih politika osnivanja i brendiranja novih avio-kompanija. Air Serbia, Croatia Airlines, Montenegro Airlines, a oko njega znate već priču… Sa druge strane, kako to biva moguće samo u pozorištu, ime kultnog teatra, Jugoslovenskog dramskog pozorišta osnovanog 1949. godine u Beogradu je zadržano, jer bilo bi zaista nezamislivo ugasiti imena svih onih koji su nosili ideju tog pozorišta, najboljih jugoslovenskih pozorišnih stvaralaca.
Jugoslavija je narativ za nova umjetnička djela i projekte. Poput romana Gorana Vojnovića Jugoslavija, moja dežela, i istoimene odlične predstave u režiji Ivice Buljana u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani. Ili Leksikona YU mitologije, koji je bio polazna tačka za jednu od predstava Olivera Frljića, naslovljenu upravo tako. U prostoru interneta nastao je i virtuelni Yugo Muzej Mrđana Bajića.
Mnoštvo ikoničkih artefakata Jugoslaviju čini živom. Yugocockta ili kasnije i danas opet Cockta, piće naše i vaše mladosti, kako je glasio slogan za taj jugoslovenski napitak, koji se možda najbolje hladio u Obod frižiderima.
