Vjerujem da će, kada ovaj tekst ugleda neđeljno medijsko svjetlo dana u Crnoj Gori, prosrpski i proruski politički subjekti biti i formalno uključeni u izvršnu i zakonodavnu vlast.
Tekst koji slijedi se oslanja na ovo uvjerenje, a kritički osvrt na razloge za trenutno stanje i raspodjelu odgovornosti za crnogorski demokratski sunovrat je utemeljen u postulatu da svačija politika može i mora da se ocjenjuje na osnovu postignutih rezultata.
OČEKIVANI EPILOG
Politička sapunica koja je obojila crnogorsko dugo toplo ljeto je ušla u svoju očekivanu završnicu. Iznenađeni tom završnicom mogu biti samo nepopravljivi optimisti koji su bili slijepi na jasne poruke o tome sa kime će mladi berzanski trgovac i ljubitelj ,,veličanstvenih litija“, mandatar Milojko Spajić, sklapati četvorogodišnji vladalački ugovor.
To je, uostalom, formalnost jer ZBCG već odavno gospodari važnim mehanizmima vlasti kroz famozno raspoređivanje ,,po dubini“. Nema sumnje da će, u formi u kojoj je najavljena, nova vlada i novi predsjednik Skupštine projektivati ideološki kontinuitet i biti okrenuti ka Beogradu i Moskvi.
Drugi su već rekli i napisali najvažnija upozorenja o tome čemu vodi formalni dolazak na vlast nekih od konstituenata bivšeg DF, pa nema potrebe da ovdje ponavljam taj inventar tuge koji podgrijeva etničku i vjersku mržnju iz ratnih 1990-ih, promoviše što potpuniju klerikalizaciju crnogorskog društva, negira crnogorski identitet, jezik i kulturu, a Crnu Goru značajno udaljava o Evrope.
Vjerujem da završnica dogovora o novoj vladi predstavlja krah zvanične zapadne - prvenstveno američke i njemačke - politike u Crnoj Gori, a možda i na Balkanu. Ultimativni zahtjevi da se u tekst političkog sporazuma o novoj vladi uključe konstatacije o agresiji Rusije na Ukrajinu, te priznavanje Kosova ne umanjuju činjenicu da je politički Zapad izgubio kredibilitet u Crnoj Gori.
(NE)OBAVEZUJUĆI PAPIR
Sporazum koji će potpisati koalicioni partneri u novoj vlasti nema suštinski obavezujući karakter, već je integralni dio političke optike. Imajući to na umu, ne vidim razlog zašto Andrija Mandić ne bi potpisao takav papir i time zadovoljio simboličku čežnju zapadnih partnera da nova vlast ima deklarativno pro-evropski karakter.
Zapadni izaslanici i diplomate u Crnoj Gori uporno zaboravljaju da Andrija Mandić i partija koju vodi predano rade na pitanjima od generacijske važnosti. Potpis na još jedan u nizu simboličkih papira nije prepreka u ovom strateškom poslu i ne može štetiti lideru NSD. Naprotiv, može mu podići rejting u tradicionalnom biračkom tijelu koje će njegov potpis vidjeti kao izraz političkog majstorstva lidera Srba u Crnoj Gori. Ne zaboravimo, takođe, da hartija svašta podnosi.
Istovremeno, takav potpisani dokument daje određenu satisfakciju i zapadnim emisarima, jer funkcioniše kao, kakvo-takvo, opravdanje za njihov višegodišnji jalovi angažman u regionu. I vuk sit, i ovce na broju!
Iako je suverena i nezavisna Crna Gora odavno dio paketa kolatelarne štete (uz Kosovo i BiH) u trgovini koju politički Zapad obavlja sa Aleksandrom Vučićem, naš pad je takođe rezultat loše i pasivne politike takozvanih suverenističkih partija tokom posljednje tri decenije.
SLABI DRŽAVNI TEMELJI
Kombinacija zapadne trgovine sa Vučićem i nespremnosti (nebrige? nerazumijevanja?) naših tzv. suverenističkih političkih vedeta da učvrste temelje nezavisne države je rezultirala sadašnjim stanjem.
Činjenica da se politički i društveni procesi u CG odvijaju tako da vode ka neumitnoj re-evaluaciji davno izražene referendumske volje je u velikoj mjeri proizvod nezavršenog projekta građenja nezavisne države. U toj tački danas svjedočimo krahu suverenističke politike. Mi danas živimo proizvode decenijske polovičnosti suverenističke politike i dominacije partijskih trgovina na lokalnom i državnom nivou.
Nije iznenađenje da te partije odbijaju da prepoznaju sopstvenu odgovornost za nezavršeni posao koji je omogućio dekonstrukciju dobre ideje. To odbijanje da se sagleda realnost je integralni dio sustava svake političke partije.
Već duže od stotinu godina, ključno pitanje u Crnoj Gori je kako se boriti i izboriti protiv agresivne neoimperijalističke ideologije Velike Srbije. Ovo pitanje nije uspjela da riješi počivša SFRJ, a ne treba imati iluzije da će ga rješavati Evropska unija
Ovdje moram naglasiti dvije važne stvari.
Prva je da postoji znatna razlika između suverenističkog diskursa (koncepta i ideje o suverenoj državi) i suverenističke politike koju vode partije koje se formalno zalažu za materijalizaciju tog diskursa. Vrijeme je pokazalo da su te partije propuštile da završe svoj posao kako treba. Stoga se, da parafraziram prijatelja i kolegu, u ovome trenutku i sama ideja nezavisne i suverene Crne Gore ljulja iz temelja.
Druga je da su obnova nezavisnosti i članstvo u NATO dobre stvari koje su, nažalost, urađene djelimično (ovdje mislim prvenstveno na obnavljanje nezavisnosti kao nezavršeni projekat) i u povoljnijim međunarodnim okolnostima. Ova dostignuća se ne mogu nipodaštavati. Istovremeno, kritika nezavršenog državnog projekta koji se prosipa pred našim očima teško može da se klasifikuje kao nipodaštavanje dobrih stvari koje su urađene. Da su potpuno urađene ne bi se urušavale ovom brzinom i ovim intenzitetom.
ODGOVORNOST SUVERENISTA
Ova dva pomenuta i vazna čina u savremenoj istoriji Crne Gore su danas dovedena u pitanje od strane nove vlasti.
Razlozi za to su brojni i mogu biti (treba da budu) raspoređeni širom našeg političkog spektra, pa sve suverenističke partije nose dio odgovornosti za sadašnje stanje. Procentualni iznosi te odgovornosti su trenutno irelevantni, ali će uskoro doći vrijeme kada će se i ti procenti odmjeravati i analizirati.
Apsolutni decenijski fokus na ekonomiju, uključujući i fazu pljačkaške privatizacije, odnosno, ,,primarne akumulacije kapitala“ od strane grupa na vlasti, sivu ekonomiju i, na kraju priče, snažni napor tajkunsko/političkih sinova da i oni kreiraju svoje poslovne dinastije je takođe doprinio sadašnjem stanju.
Legitimno je, stoga, pitanje kakva je to politčka elita kojoj je stalo do države, njene socijalne stabilnosti, zaštite njene tradicije, kulture i istorije, i stabilizovanja kompleksnih pitanja njenih višeslojnih i suprotstavljenih identiteta, a koja konstantno prepušta resore obrazovanja i kulture ljudima koji odavno sanjaju da razore sve pomenute kulturne i obrazovne elemente i mehanizme koji čuvaju našu suverenu državu?
DPS i koalicije koje je ova partija vodila tokom posljednijh nekoliko decenija su uradile upravo to: zanemarile su ili zaboravile ove oblasti i resore. Između ostalog i zato sada imamo stabilan ,,srpski svet“ u Crnoj Gori, a Crnogorci postaju - polako, ali sigurno - manjina koja je zarobljena u identitetskim konstrukcijama iz 19. vijeka
PARTITOKRATIJA KAO USUD
Istini za volju, nacionalno pitanje u Crnoj Gori i šire nijesu uspijevale da riješe ni mnogo snažnije partije i države, pa je pomenuto DPS-zanemarivanje kulture i obrazovanja donekle i razumljivo. Već duže od stotinu godina, ključno pitanje u Crnoj Gori je kako se boriti i izboriti protiv agresivne neoimperijalističke ideologije Velike Srbije. Ovo pitanje nije uspjela da riješi počivša SFRJ, a ne treba imati iluzije da će ga rješavati Evropska unija.
SFRJ je pokušala pacifikovati problem u okviru ideoloških parametara koje je nametao vladajući SKJ. Inicijalno se kopirao nad-nacionalni model iz Sovjetskog Saveza, pa se ideološka konstrukcija o bratstvu, jedinstvu i jugoslovenskom građaninu (identitetu) s ponosom ali neutemeljeno predstavljala kao rješenje nacionalnog pitanja. Kada je u pitanju EU, samo nepopravljivim idealistima nije jasno da ovaj politički entitet nema želje da se bavi rješavanjem nacionalnih pitanja koja rastaču male zajednice na Balkanu.
Ne treba, stoga, zamjerati suverenističkim partijama koje su vršile vlast tokom posljednjih par decenija zato što nijesu uspjele da nađu odgovor na ovo teško i kompleksno pitanje. Treba im zamjerati što se nijesu potrudile da traže suvisle i funkcionalne odgovore, već su nastojale da vladaju manipulativnom upotrebom identitetske politike.
Dvodecenijsko iskustvo partitokratije i zapanjujuće trogodišnje političko tihovanje suverenističkih partija, kao i očigledna nespremnost da se one reformišu iznutra, nameće još jedno važno pitanje iz sfere praktične politike.
