Prije nekih 4 godine brat je, skroz slučajno, kupio avokado. Moj šok je prije svega bio jer je on osoba koja živi na šećernom soku i kutiji keksa, a potom jer je avokado tada koštao kao jedan cijeli obrok. Probasmo mi tada avokado, bacismo ga mačkama, jer nam je bio bljutav, nikakav, preskup bez razloga. Onda sam jednom probala gvakamole, pa drugi put, pa mi se dopao, pa sam počela da istražujem kako ja da začinim tu zelenu smjesu, a da ima ukus bilo čega što nije trava oko kuće. ‘Zdrave masti’, kažu moji prijatelji fitnes zavisnici, a ja kažem ‘znam’, ali i dalje mi se dešavalo da se ubuđa druga polovina u frižideru, čekajući da je pojedem.
Jednom mi je Doris napravila tortilju sa avokadom (začinjen samo sa solju i biberom) i orahom i tu sve počinje. Oduševila sam se ukusom i koliko se ova voćkica (da, avokado je voće), može transformisati u zdravi namaz. Odlučila sam da sam previše siromašna da mi druga polovina avokada u frižideru bude crna i nepojedena i tu kreće cijela akcija.
Izolacija
Kako je počela izolacija zbog pandemije, prvih 10 dana sam u nevjerici ležala i jela sve što sam ugledala. Pod utiskom apokalipse i patnje za starim životom, serije i sladoled su mi postale najbolji prijatelji. Međutim, kako se izolacija nije tako brzo završila, počela je nova faza izolacije, a to je treniranje od kuće i vođenje računa šta i kako jedem.
Kako je avokado pokupio sve nutricionističke simpatije, dala sam mu šansu i ovog puta sam postala avokado profesionalka, što se tiče kuhinje. Važno je dobro ga izabrati. Nemamo sreću da do naših krajeva avokado stigne zreo, jer bi nesretnik istrulio u putu do nas, zato većina stigne zelena. To su vam oni ‘krši’ u gajbici, sa kojima možeš čovjeka da ubiješ. Ali na našu sreću i taj zeleni može da sazri uz sunce i nekih par dana čekanja na suvom. Bira se što mekši, ne truo (to ćete vidjeti po boji kore), nego mekan. Uhvatila sam sebe bezbroj puta kako pipkam avokado po prodavnici kao penzioner hljeb. Ako se desi da nema mekani, uzmeš bilo koji i zaboraviš na njega u korpi sa voćem par dana dok ne omekša. Ako su u okolini njega banane, taj proces bude još brži. Ja nikad ne pojedem cijeli za dan, pa je čuvanje druge polovine uvijek bio izazov, ali i tome ima lijeka - cijela polovina koju ne pojedeš se potopi u činiju sa vodom i može da stoji tako i po par dana, bez da pocrni ili se pokvari.
Što se tiče hrane - sve sam probala. Gvakamole, avokado tost, avokado paštu, avokado u funkciji namaza, avokado u salati, avokado kao desert… i sve je bilo odlično. Uvijek bih bacila, što sam ja voljela da kažem, bebu iz avokada iliti njegovo sjeme, jer nijesam znala da može lako da se uzgaja. Pravo da vam kažem, nijesam imala ni želju da ga uzgajam, a onda sam slučajno naišla na internetu na to kako se uzgaja avokado i više nikad nijesam bacila sjeme.
Saksija od vode
Cijelog života pokušavam da se družim sa biljkama, ali mi nije naročito polazilo za rukom, jer bih vrlo brzo, bez obzira na zalivanje i presađivanje, imala groblje na prozoru. Zato nikad nijesam željela biljke u atelju.
Sa avokadom je bila druga priča, jer uzmeš sjeme, probušiš ga čačkalicama sa četiri strane, staviš u vodu i nadaš se najboljem. Zemlja je zadavala svakakve probleme sa prošlim biljkama, ali voda ne proizvodi mušice, izgleda čisto i uredno i uostalom - ja to sjeme bacam, nijesam imala ništa da izgubim. I tako sam stavila svaki avokado koji sam pojela u čašu. Posle dvije sedmice bilo ih je makar 5 na prozoru. Izolacija, znači dokolica, mi je napravila prostor da im dam imena, napravim ukrase, posvetim im se maksimalno. Sjećam se kako sam svako jutro kad uđem u atelje prvo trčala do prozora da vidim da li je neko sjeme proklijalo. I sigurno mjesec dana ni jedno sjeme nije proklijalo. To me nije zaustavilo da se brinem o Avocadiansima (tako ih zovem), kao da su već formirane biljke - svake nedjelje sam im mijenjala vodu, tražila im bolje pozicije na prozoru, istraživala da li je bolja plastična ili staklena čaša (staklena)...
Poslije nekih mjesec dana proklijalo je sjeme pod imenom Rajko. Kako je život u tom periodu bio dosta monoton i svaki dan je bio sličan, taj momenat je obilježio cijelu nedjelju. Ne mogu ni da opišem moje oduševljenje kada sam nakon mjesec dana provjeravanja da li se išta dešava, konačno vidjela rezultate. Poslije Rajka su uslijedili i ostali, a ja ponesena euforijom da mi to dobro ide, pobola sam u čašu još ravno deset avokado sjemenki vremenom. Ne znam šta sam tačno mislila da mi dobro ide, jer apsolutno ne mogu da utičem na to da proklijaju.
Od sjemenke do ozbiljne biljke
Moram da napomenem da nijesam profesionalka u uzgoju avokada, niti ikad planiram da budem, eksperimentisala sam sa svakom biljkom iz hobija i uvijek ću.
Jao neću ni da razmišljam kako će biti ako ikad budem imala djecu, jer ne mogu da vam opišem količinu savjeta koju sam dobila kako treba da održavam svoje biljke, otkako sam počela to da dijelim sa ljudima. Jedno znam - svaki savjet koji sam poslušala, a ljudi ih obično tako agresivno manifestovali kao da će biljka da mi ugine ako ne uradim baš ono što me oni savjetuju, ispostavio se kao očajna odluka po moju biljku. Evo par koji nisu radili za mene:
’Šta ih držiš tako dugo u vodi ženska glavo, presađuj to!!!’
Presadila sam 5 avokadoa, uključujući i Rajka prvenca. Do ovog dana, a prošlo je godinu ipo dana od tada, svi koji su bili u zemlji su uginuli uključujući i Rajka, osim jedan. Taj jedan ima dva metra, a ostali su svi preko noći uginuli - jednom se osušila sjemenka, jedan je dobio mušice koje su ga vremenom koštale života, a jednom se nikako nije sušila zemlja, te mu je vremenom istrulio korijen. Za svaku smrt svog avokada sam čitala šta je problem i iako sam im dala imena i vezala se za njih, crtala ih, puštala im muziku, trudila sam se da ne doživljavam previše tragično to što su uginuli. Svaki uvenuli avokado me je naučio kako da se prema novima ophodim.
‘Skrati stabljiku da bude jača’
Svaki avokado koji sam skratila je otišao samo u visinu i stabljika bi mu bila tanka i toliko krhka da ju je mačka par puta svojevoljno skratila. Imam trenutno tri u vodi kojima nikad nisam skratila stabljike i mogu vam reći da su te stabljike u debljini prsta. Ne zaostaju ni sa visinom. Međutim, i dalje ću pokušavati sa skraćivanjem, dok ne vidim zašto ovaj ‘trik’ radi većini, a meni ne.
‘Prebaci ga u veću čašu/saksiju’
Avokado mrzi promjene čak i kad su dobre po njega (kuku, ja sam nekad avokado). Svaka stabljika koju sam što duže držala u početnoj čaši je bila jedna srećna biljka, sa zamršenim korijenom, ali jaka i zdrava. Naravno, kada korijen napravi toliko žila da počinje da ispada iz čaše, prbacivala bih biljku u teglu i svi srećni i zadovoljni.
The Avocadians
Moj entuzijazam oko novopečenih biljki me je toliko vozio, da sam na instagram storijima napravila njihov drama reality show. Nazvala sam ih The Avocadians i svakodnevno izvještavala ljude šta rade izmišljene ličnosti mojih biljki, ko pravi dramu, ko se sa kim svađa i ko se u koga zaljubio. A istina je da su oni uglavnom bili samo sjemekne u vodi bez ikakve interakcije.
Prošlo je, kako gore pomenuh, godinu ipo dana otkako ih čuvam. Trenutno imam 12, svi su u vodi i svi rastu visoko i lijepo. Kad god me neko pita koja je tajna da su tako visoki, ja ne znam šta da im kažem, jer nema nikakvog specijalnog recepta kako uzgajati avokado. Makar ne meni. Ubijedila sam sebe da im je ta pažnja koju im pružam hrana sama po sebi, pa mi nikad neće biti problem da ih pomazim i istuširam jednom dnevno, pa čak i tepam.
Iako nailazim stalno na podršku i oduševljenje što imam šumu avokada, mnogi su se posprdno odnosili prema mom hobiju. Em što je avokado, pa sam sad ja neka hipsterka, a zapravo skroz prosječna žena od skoro 30 godina, em što ‘smaram’ sa njima. Ni jedno ni drugo me nije naročito dotaklo kada bi došlo do mene, jer ja znam šta je meni, podsvjesno ili ne, značio taj avokado u izolaciji.
Svako od nas se sa novonastalom situacijom prošle godine i iznenadnim zatvaranjem, borio na svoj način. Ja razumijem da je neko previše ‘kul’ da prizna kako mu to uopšte nije teško palo ili mu možda zaista nije teško palo, ali ja nisam kul i na momente mi je padalo teže nego što sam mislila da će biti. Što sam starija i zrelija granice su bliže, tolerancija tananija, te sam stvorila svoje odbrambene mehanizme, koji su prvi na frontu protiv ljudi ili situacija koji samo žele da ti pokvare dan iz ličnog nezadovoljstva:
- umjesto da od tuge i bijesa pričam loše o bivšim ljudima, ja vodim dnevnik
- umjesto da idem okolo i kukam šta me sve nervira, ja crtam.
- umjesto da se dosađujem u izolaciji kad nemam šta drugo da radim osim gledam seriju, birala sam da sadim avokado.
Poslednje dvije godine, iako sam online ličnost, živim svoj miran offline život. Ne plačem više zbog komentara na internetu, ne zavisim od potvrde interneta i internet generalno ne može više da mi utiče na raspoloženje, osim što će da ga poboljša, tako što ću naći neki dobar recept i inspiraciju ili se povezati sa ljudima sa istim interesovanjima.
Zato ako sjediš kući i a ma baš niko i ništa ti ne odgovara, bućni i ti avokado u vodu. Možda se inspirišeš kad vidiš da ni koštica zauvijek ne ostane to, nego iz nje može da izraste i jako ijepa biljka, da tebi možda porste želja za napredovanjem. Nemaš šta da izgubiš.
P.s. Avokadu ima plod tek nakon 8 godina, nisam ga sadila zbog ploda, nego da ga volim.
