Ma sve su to gluposti. Kao i svaki grad tog profila, i Johanesburg ima svoje zeznute četvrti. Na vrijeme saznaš za Hilbrou, pa tamo ne ideš, osim ako nisi spreman s lokalnim štakorima provoditi pokuse tipa ulaska hladnog metala među vlastita rebra.
No dobro, potrudiš se da ti auto ne crkne usred noći na povratku iz derneka, i to je otprilike to.
Jedna od mana grada je golema geografska rasprostranjenost, i u tome liči na Los Anđeles. Tamo je sasvim normalno da živiš u Pasadeni, pa ako imaš sastanak Santa Monici, moraš krenuti barem sat i po ranije, da ne upadneš u gužvu. Ista je stvar u Johanezburgu.
Zaglaviš u nekoliko klubova, vraćaš se kući i shvatiš da si odvalio ravno stotinu kilometara.
Ako si putnik namjernik, onda si tek u problemu. Taksističke akrobacije izbrišeš iz kombinacija, jer će te lokalni momci rado oguliti kao zeca.
Unajmiš automobil, uključiš navigaciju na Nokiji X6 ljepotici,u rubriku - dodaj rutu - upišeš sve što treba, i kreneš u akciju. Problem je što ćeš vjerojatno piti, a to je nepovoljna radnja u situaciji u kojoj saobraćajna policija čuči na svakom uglu, bez puno razumijevanja za tvoju znatiželju prema kvaliteti akcijanja u lokalnim klubovima.
Zagrijavanje je najbolje odraditi u objektu zvanom Montekazino, smještenom u sjevernoj četvrti imena Čartvel. Riječ je o golemom kompleksu restorana, barova, dućana i kockarnica, u kojem se da sasvim fino papati, i to autohtone specijalitete, kao što je konjski rep. Naravno, u čitavom tom megalomanskom zdanju jedino se smije pušiti u restoranu koji drži Zoran - domaći dečko. Cijene su, općenito, umjerene. Tri dupla viskija koštaju su oko 13 eura, a toliko jeftino u Zagrebu nećeš proći. Pogotovo ako bi kod nas neko gradio takva grandiozna zdanja kao što je Montekazino. Klijentelu čine uglavnom ljudi bijele boje kože. Naravno, segregacija je stvar mračne prošlosti. Ali socijalne razlike rade svoje. Crno stanovništvo bi, isto tako,cugalo dupli viski, i papalo konjske repove, ali nemaju novca. Ali to je već neka druga priča.
Nakon Montekazina najbolje je otići u Sandton, do trga Nelzona Mandele. I opet, iako je riječ o trgu, radi se o zatvorenom objektu. Tu se već naslagalo nekoliko zanimljivih barova, a kako je ovaj mali presjek johanesburškog noćnog života nastao za trajanja Svjetskog prvenstva, sasvim je jasno da je Skver Mandela bio prepun raspamećene navijačke čeljadi.
U sklopu trga smješten je Fashion TV Bar, u kojem smo zatekli stotinjak muškaraca i valjda dvije dame. Previše je to testosterona da bi se unutra ostalo duže od trideset sekundi. U obližnjem Cocoonu se stvar bitno popravila. Zajašeš šank, slušaš kako DJ radi svoj posao, i nakon nekoliko minuta više se ne možeš sjetiti nalaziš li se u Majamiju, Vegasu ili, ipak, Johanesburgu.
Za partijanere s pravom voljom i kondicijom slijedi odlazak u Taboo, koji je poznat kao 'the' mjesto u gradu.
Prednost svih tih klubova je lokacija - svi su u Sendtonu, i relativno se lako prebaciti iz jednog u drugi. Pogotovo ako si dovoljno mudar da dozvoliš nokijinoj navigaciji da ti pokaže smjer.
Lokalci su druželjubivi. Djevojke su izuzetno lijepe i pristupačne, pa ako se u gradu zateknete kao samac, samo izvol'te…, uz informaciju da se o JAR-u priča kao meki HIV-a. Da bi priču pokrili do kraja, bitno je napisati koji redak i o mjestu za ljude slabijih moralnih vrednota. Postoji klub imena Grand, u koji smo nakratko zabili nos (bez mogućnosti fotografiranja).
Unutra se sirote afrikanke gole vrte po štangama, pa ako voliš tu vrstu zabave, ti lijepo izvoli.
Noćni život Johanezburga je interesantan. Ne treba ti puno love. Trebaš samo automobil, dobru navigaciju, vještinu pregovaranja sa saobraćajnom policijom u sitne sate, osmijeh i dobar ritam u nogama.
(Jutarnji list)
