Ni u najgorim košmarima nijesmo mogli pomisliti da će se vlast u Crnoj Gori prema svojoj zemlji ponašati kao da su je okupirali, a ne dobili povjerenje građana na izborima. Od mnoštva predizbornih šarenih laža ostala su uzaludna nadanja, najveće povećanje cijena u Evropi i sveopšti pad kvaliteta u svim oblastima.
Ukoliko je neko mogao pomisliti da je razlog za to nesposobnost ministara, poslanika i partijskih lidera, jer uz kupljenu diploma dobili su i takvo znanje, u proteklih godinu vidimo da je riječ o jasno utvrđenoj strategiji kako bi se Crna Gora umjesto države opet svela na nivo provincije koja je na začelju kad su u pitanju bilo kakvi progresivni procesi.
Seoske ojakčice, ocvali harmonikaši, seoski pjesnici, kosovojesrbija manifestacije i horovi pravoslavnog pojanja. Eto na to se svela ponuda mediteranske države
Krenimo redom. Najprije se krenulo u uništenje ekonomske supstance ove zemlje, turizma koji generiše ogromne prihode za državu i građane, koji predstavlja našu “ličnu kartu” ka spolja i zbog koje je i većina ljudi čula za Crnu Goru.
Gašenje MontenegroAirlinesa, gubitak slotova, prizemljeni avioni (već optlaćeni) gubitak iskusnog osoblja… Ni za 5 godina nećemo stići broj prevezenih putnika koje je ostvarila ta kompanija 2019. godine. U vrijeme najveće ekspanzije avio-saobraćaja neko je svjesno uništavao i aerodrome, pa je onda vlastima najbolje da ih prodaju.
Dok u susjedstvu svi bilježe rast, naši su jedini u regiji sa padom u odnosu na 2019. godinu. Da ne pominjemo brojke za Tiranu, Prištinu ili Dubrovnik i države iz kojih su desetine hiljada ljudi polijetale u svijet iz Crne Gore. Danas za prosječnog Crnogorca put van zemlje ide preko Tirane, Beograda i Dubrovnika.
Simbol crnogorskog turizma, Sv. Stefan, zatvoren je od kad su “oslobodioci” došli na vlast. Nije pomogla ni intervencija čuvenog tenisera Novaka Đokovića, koji je jedan od stotina milionera koji su odmor i slavlja organizovali upravu na tom mjestu. Zamisliti da se zatvori Luvr, Karlov Most ili najčuveniji hoteli u bilo kojoj zemlji? Umjesto milionera dobili smo rešo za kafu i kotliće na svetostefanskoj plaži, a država izgubila jedan od najvažnijih elemenata prepoznavanja.
Nijesu bolje prošli ne festivali moderne muzike. Ukinut je Sea Dance i niz festivala u Ulcinju, ali i par manjih u drugim gradovima. Umjesto desetina hiljada mladih i nevjerovatnih finansijskih efekata po državu i lokalne uprave, umjesto Madone i Rolingstonsa – dobili smo Desingericu i Danicu.
Da li je normalno da su četnici koji strijeljaju omladinu na Lazinama “heroji”, a partizani koji su oslobodili zemlju – zločinci?
Seoske ojakčice, ocvali harmonikaši, seoski pjesnici, kosovojesrbija manifestacije i horovi pravoslavnog pojanja. Eto na to se svela ponuda mediteranske države – jer valja poćerati goste koji zbog tog mediteranskog duha dolaze i pretvoriti Crnu Goru u neku verziju Republike Srpske na moru. Glavni grad evropske države nema dovoljno sadržaja za prosječnu varošicu iz EU dok se sve prepušta privatnoj incijativi.
Slično je i u sportu. Konstantni narativ “da smo mali” i da ne možemo došao je na vlast. Zato i predlog odbornika NSD da se ukinu sredstva za KK Budućnost jer valjda je “neprirodno” da ne bude finale Zvezda-Partizan? Zato nema novca za Rukometni savez, jer su prevelike patriote. Ili niz drugih, ponajboljih predstavnika ove države.
Sličan scenario predviđen je i za najviše državne nagrade. I ranije se dešavalo da je nekome politička pripadnost “pomagala” da (ne)službeno dobije nagradu. Međutim, cijela situacija sa Trinaestojulskom nagradom do kraja je ogolila želju NSD i satelitskih partija da ovu nagradu unize i obesmisle.
Kad pogledate druga polja, dovoljno je viđeti što se radi sa prostorom – najvrijednijim resursom Crne Gore. Ulcinj će Alabaru, sve ostalo u divlju gradnju, a Kotor ćemo izbrisati sa UNESCO liste da može da se zida. Pa će pukovnici iz NSD napraviti “stariju i ljepšu katedralu” kao onomad sa Dubrovnikom.
Umjesto milionera dobili smo rešo za kafu i kotliće na svetostefanskoj plaži, a država izgubila jedan od najvažnijih elemenata prepoznavanja
Kad smo kod Boke – nova nesposobna vlast je uspjela da ugasi Crnogorsku plovidbu i krene u rasprodaju brodova, taman kao i za aerodrome. Nastavljači politike devedesetih su našli neku novu Jugooceaniju i opet su brodovi “zarobljeni” u lukama.
Ako smo pravilno razumjeli ovih nekoliko slika, dijagnoza je jasna. Ono što je potrebno je odgovor. Ali ne samo od nas koji se bavimo politikom, javnim ili društvenim poslom. Potreban je odgovor svakog građanina ponaosob. Da li je ovo zemlja u kojoj žive srećni i zavodoljni ljudi? Da li se u njoj komotno osjećamo dok nam svakog dana neki bandit preko ružičastih televizija prijeti iseljavanjem i prekrajanjem granica?
Da li je normalno da su četnici koji strijeljaju omladinu na Lazinama “heroji”, a partizani koji su oslobodili zemlju – zločinci?
Kad sve ovo u svojim glavama, ali prije svega srcima sagledamo, odgovor je samo jedan - stalna, uporna, sistemska i ozbiljna borba protiv svih elemenata ove loše, nesposobne i dijelom izdajničke vlasti. Jer, samo tako možemo napraviti društvo u kojem ćemo željeiti da podižemo djecu, sigurni u normalnu, evropsku i građansku budućnost ove zemlje.
