U današnjoj Crnoj Gori – čije su „oslobođenje“ prije godinu i po dana podjednako euforično proslavljali i Ruski vukovi i aktuelni mandatar za sastav nove vlade – lov na pisce, intelektualce i novinare postao je sport ne samo omiljen, već i unosan.
Nijesu se glasovi na posljednjim izborima čestito ni prebrojali a krenula je kampanja „lova na vještice“ – zapravo na one čije ih je mišljenje nepodnošljivo podśećalo na normalnost – Tamara Nikčević, Milenko Perović, Milorad Nikčević, Milorad Popović, Adnan Čirgić, Andrej Nikolaidis, Boban Batrićević, Saša Zeković, Ljubomir Filipović, Nemanja Batrićević, Adrijan Vuksanović, Zoja Đurović, Milivoj Bešlin, Dragan Bursać, Maja Miličković, Aleksandra Radoman-Kovačević... samo su dio zamašnoga spiska prokazanih, na koje se sručio gnijev „oslobodilaca“, praćen nerijetko i direktnim prijetnjama, od anonimnih podvižnika na društvenim mrežama, preko propagandista iz pseudomedija, pa sve do državnih funkcionera i njihovih PR službi.
Posebno poglavlje besramlja činile su sudske tužbe protiv pisaca i novinara, pa su se na optuženičkoj klupi smjenjivali Marko Vešović, Šeki Radončić, Mirka Dević, Sreten Vujović, Darko Šuković, Draško Đuranović, Kaćuša Krsmanović, Slavko Mandić, Balša Knežević, Đorđe Šćepović...
Istina, bilo je toga i za zemana bivše vlasti, no tada kao trag „trulih dasaka u sistemu“, a ne kao pravilo, kako je danas slučaj. Śetimo se samo skandalozne presude Andreju Nikolaidisu što je poremetio duševno spokojstvo Miloševićevoj, a danas Putinovoj dvorskoj pudlici.
Paradoks je cijele ove priče što su se u ulozi tužilaca nalazili oni koji su kreirali savremeni ambijent kuplerajskog novinarstva tužeći kolege što se i dalje drže novinarskih principa. Kad vas tuže jedan Željko Ivanović ili Milka Tadić-Mijović, kreatori inovativnog spoja džuboks i reketaškog novinarstva, pa se u tužbi još pozovu na „duševnu bol“, to vam je otprilike kao kad bi junak Kovačićeve Jame opisivao umjetničke vrijednosti svoda Sikstinske kapele.
Pisca Đorđa Šćepovića tužio je mešetar Radomir Uljarević. Za duševne boli prouzrokovane „govorom mržnje“ pisca Šćepovića tužio je ratni huškač i promoter Radovana Karadžića. Ako se pitate kakvu je to mržnju Šćepović širio, pročitajte njegov izvrsni tekst „Besudna zemlja“, koji – iako književnost ne mora nužno biti istinita jer podliježe vlastitim zakonitostima – precizno i tačno opisuje suštinu spora u vezi s publikovanjem romana Despa Nikole I i sramne sudske odluke da se preko koljena, iz proceduralnih razloga, okonča spor koji je trajao punih 12 godina.
Ratni huškač Radomir Pedro Uljarević je „govorom mržnje“ kao uzrokom svojih duševnih boli označio to što je pisac Šćepović u svojem književnom tekstu pisao ne o Uljarevićima, već o Huljarevićima. Tankoćutni ratni huškaš tu je literarnu igrariju naprosto doživio kao atak na svoju dušu, ali umjesto da tuži stilistiku kao područje teorije književnosti koje se bavi stilskim figurama, odlučio se da tuži pisca, jer se od stilistike, dakako, ne može naplatiti.
Tužbenim zahtjevom da se njemu i njegovom bratu isplati 2002€ zbog duševnih boli izazvanih upotrebom stilske figure u jednome književnom tekstu, Radomir Pedro Uljarević zapravo je jasno pokazao da mu, kao iskusnom špekulantu, nije do duše, no do para.
A stilska figura koju je u svojem tekstu upotrijebio Šćepović u teoriji književnosti imenuje se kao proteza. Teoretičar Krešimir Bagić veli da neočekivani protetski dodaci „u pravilu humoriziraju, ironiziraju ili travestiraju prizvanu matricu“, a protezu smatra „izrazito efektnim stilskim sredstvom“. Stilska figura proteza je, dakle, efektni stilski rekvizit, a ne nikakav govor mržnje.
No Pedrova tužba svjedoči o još jednom zanimljivom fenomenu. Presavivši tabak da tuži pisca Đorđa Šćepovića mešetar Radomir Pedro Uljarević zapravo je priznao da, i pored toga što je izdao brojne knjige - poput izabranih pjesama Radovana Karadžića – književnost zapravo ne razumije, štoviše - ona ga, kako sam tvrdi - uznemirava.
Još je Aristotel bio prinuđen da književnost brani od napada za loš uticaj na društvo, pripisujući joj u čuvenoj definiciji tragedije katarzično dejstvo. No, na Pedra literatura izgleda djeluje sasvim suprotno. Umjesto da kod njega izazove duševno pročišćenje, našem mešetaru, po vlastitoj tvrdnji, ona proizvodi duševne boli.
Kad bismo mu mogli vjerovati na riječ, za čim ne bi baš posegli njegovi brojni poznanici, mogli bismo zaključiti da Pedro literaturu, na primjeru Šćepovićeva teksta, smatra uzrokom dekadencije, uznemirenja i bolesti, otprilike onako kako su nacistima „duševne boli“ uzrokovale knjige „nenjemačkog duha“. Doduše, nacisti su posegli za lomačom, a Pedro za sudom, predmnijevajući valjda da bi nacističke lomače danas mogli zamijeniti crnogorski sudovi.
No, ima tu jedan problem koji nije poput duše metafizičke već pravne naravi – na tužiocu je teret dokazivanja, pa će u sudskome postupku na Pedru biti obaveza da prvo dokaže da ima dušu, kako bi se eventualno mogao utvrditi kantar za njegove duševne boli što ih proizvodi čitanje književnih tekstova i osobito upotreba stilskih figura u njima.
Ne dokaže li Pedro da ima dušu, potvrdiće se da su onih 2002€ što ih od pisca Šćepovića kani iznuditi metodama prekaljenog reketaša, zapravo proteza za odsutnu dušu.
