Mlatim tako prije neki dan po portalu, najviše iz dosade i nemogućnosti da zbog prijeteće međunarodne zaraze sa nekim sjednem i popijem kafu, kad tamo iznenađence - prenešeni tekst iz Pobjede u vezi sa “pronalaženjem” zabataljene zaostavštine Jelene Savojske u potkrovlju Vladinog doma, ništa manje nego “normalnih” 36 godina nakon što je kao poklon uručena Narodnom muzeju. Taman “temeljito” završili reviziju i baš im ona promakla, da je sram bude.
Ovo i ne bi bila neka vijest, pogotovo ne da bi se neko njome pohvalio, da nijesu u pitanju predmeti za koje je od strane muzejskih “stručnjaka” do juče kategorički tvrđeno kako “nikad” nijesu stigli na Cetinje, pa zato nijesu mogli biti obrađeni i zaštitićeni, a kamoli prijavljeni kao manjak ili makar problematična stavka u spisima epohalne decenijske revizije (đe ih uopšte nema, kao ni mnogo čega drugog), iako je Ambasada Republike Italije ovaj poklon Sandra Pertinija ganjala preko Ministarstva kulture posljednje dvije godine.
Tako se dogodilo čudo Njegoševskih razmjera: “bilo je ono što biti ne može” i nakon revizije “pronađeno” ono čega “nikad nije bilo” i “saznalo” se što je odavno bilo poznato, sve zahvaljujući diplomatskom pritisku i, kako veli novinar, tromjesečnoj “upornosti” glavnog pronalazača u liku zamjenika direktora, koji zato zaslužuje glorifikaciju, a po meni i titulu “muzejski Šerlok”, što ću predložiti čim prije budem mogao.
Međutim, u ovom podužem melodramuletu, post revizioni istraživačko-pronalazački poduhvat nije bio moguć samo zahvaljujući “upornosti”, niti tradicionalno raskupusanoj i nepouzdanoj muzejskoj dokumentaciji, već u prvom redu usmenoj tradiciji jedne umirovljene starine, koja se sad “sjetila” da joj je kolega prije 36 godina ostavio neku kašetu u potkrovlje po povratku iz Rima.
Što ti je usmena tradicija, pa me to podsjeti i na bivšeg “direktora” Istorijskog muzeja, sada takođe umirovljenika, koji je na zahtjev Uprave za kulturna dobra 2016. godine zbog konstatovanih manjkova pozvan da saopšti podatke o ustanovi koju vodi, nakon što je 30 ljetah vodio i muzejsku dokumentaciju, odgovorio da o tome “nema podataka ili nijesu još pronađeni”, kao i da je “o svemu saznao od starijih kolega”. Iako u muzejskom arhivu ima čitav jedan raf sa buljukom fascikli, svom administrativnom i tehničkom dokumentacijom koja je pratila ovaj veliki poduhvat. Tako je to na mjestu đe se tradicija čuva …
Pa i pored svega, čak i ove 36-to godišnje bruke, zamjenik direktora i pronalazač “kolegijalno” ustvrdi kako je odnos prema pomenutim predmetima bio “odgovoran i profesionalan”, rušeći tako Ajnštajnove postulate opšte i posebne teorije relativiteta.
Nakon svega pade mi na pamet, kako to da mnogohvaljeni, koji je isprva bio pomoćnik ministra kulture, član državne komisije, pa neka vrsta “posrednika” između mene i tzv. “državne komisije”, bivši predsjednik “radne grupe” sa vremenom poluraspada od par mjeseci, kojoj sam podnosio dokumentaciju o manjkovima, nije tokom revizije “pronašao” i ono što je bilo mnogo očiglednije kroz dokumentaciju od rečene diplomatske kašete?
Valjda, jer nije bilo diplomatskog pritiska.
Međutim, ja imam nepokolebljivu vjeru u Šerloka da će napokon viđeti što prije nije, pa će javnosti objelodaniti što se dogodilo sa “pečatima guvernadura”, koji su bili jedinstveno kulturno dobro, zatim đe je zaglavio “zlatni pečat dvorske kancelarije”, ko je odnio silno oružje iz Istorijskog muzeja, Dvora i Etnografskog muzeja, među kojima su 2 topa koja fakat jesu zabilježili, ali i 8 koje su eskivirali na svaki način iako ih “ima” u ugovorima i primopredajama? Zatim teški mitraljezi, puške i gomila istorijskih i drugih pištolja, kao oni iz Etnografskog muzeja br. 573, 591, 602 ili 606? Dva su ukradena tokom revizije.
Kako to da su u Elaborat o revalorizaciji kulturnih dobara 42 komada oružja iz Dvora, nabavljena od 1964. do 1975. upisana na mjesto onih koji jesu zakonom zaštićeni 1962/63. godine?
Đe zaglavi onaj silni etnografski namještaj, tronošci, stolovači, trpeze, kolijevke, kreveti, pod inventarskim brojevima 1113, 1679, 1683, 1694, 1697, 1699, 1867, 2303, 2305, 2307, 2310, 2311, 2305, 2307, 23018, 2319, 2320, 2321, 2325, 2326, 2327, 3376, 3975, 4050 ... što ne moće stati u kašetu, već samo u kamion? Kao i čunovi br. 3355, 3356 i 3357?
Što je bilo sa “Njegoševim namještajem iz Biljarde” i onim iz “Njegoševe rodne kuće”, koju već zovu “robna kuća”? Tokom revizije nijesu ga konstatovali ni u manjak ni u otpis, a ima ga u inventarima... Vele, nije Njegošev nego “iz Njegoševog vremena”. Nije šija nego vrat.
Kako i kada su po riječima muzejskog portparola, kojem se ne može zamjeriti jer priča što mu se naredi, pa izgleda kao da je pod teškom muzejskom anestezijom, 1.142 nedostajuća predmeta iz Biljarde “proglašena pomoćnim materjalom”, i to od “stručne muzejske komisije”, kada se na tom spisku nalaze “potvrda o štampi Luče mikrokozma”, “Prepis iz 1846. Gorskog vijenca starim pravopisom”, “Njegošev namještaj” i registrovana kulturna dobra, čiji status nema pravo da preinačava bilo kakva “muzejska ekipa”. Jednostavno jer nema nadležnost koja pripada Upravi za kulturna dobra.
I, ko je to proglasio 125 nedostajućih grafika Anastasa Jovanovića “prigodno poklanjanim preštampanim materjalom”, pozivajući se na Sava Vukmanovića, koji je suprotno tvrdnji “portparola” rekao da se radi o “vrijednom materjalu na kojeg treba obratiti pažnju”. Ukratko, ko se to tamo bavi muzeolagijom?
Šerlok će svakako odgovoriti i kako to da su ovih dana podnešene još dvije krivične prijave protiv muzeja, ali ne sa moje strane, već inspekcije, po službenoj dužnosti, zbog neprijavljivanja nestanka nekog oružja i umjetničkih radova? Tako čuh sa pravog mjesta. Loše navike se ne eliminišu tako lako.
Na kraju, “pronalazač” će svakako odgovoriti i koja je sudbina “Njegoševe fotelje” pod starim dvorskim inventarnim brojem 304. Ovo će ga svakako zanimati jer znam da prema foteljama gaji poseban afinitet, a ako tačno odgovori, ovo mu može biti odskočna daska da, umjesto “vezira”, postane “kalif umjesto kalifa”. Uvijek je imao talenta da se “prilagodi”.
A, dok budemo čekali odgovore, sudiće samo jednom čovjeku. E, pa, ne bih se složio.
