Gledam od jutros sarajevske ulice. Puste. Sve stalo. Tužno, pretužno, a zebnja u grudima ne popušta, tek nas očekuje, kako stručnjaci najavljuju, najjači talas virusa. Ali...
Sjetim se aprila '92. Jednog drugog proljeća koje sam dočekala na Ilidži. Preko noći došli Beli orlovi, a Tomo Kovač uveo policijski sat za Bosnjake - zabranjen izlazak iz kuća 24 sata! Tada sam prvi put shvatila sta je geto i kako je bilo Jevrejima dok sam skrivena iza zavjese gledala kako ulicom šetaju naoružani vojnici i komšije Srbi.
Proljeće 2020. Opet iz kuće gledam proljeće, ali:
1. S okolnih brda ne pucaju na nas i niko ne gine
2. Imamo struje
3. Imamo vode
4. Imamo grijanje
5. Imamo internet
6. Prodavnice rade
7. Apoteke rade
Kako kaže naš narod uvijek ima gore od goreg, a mi smo preživjeli ono gore. I zato ne vidim nikakvog razloga za paniku. Malo ćemo više biti u kući, družiti se s porodicom, djecom, razgovarati s prijateljima, baviti se običnim zivotom... što smo mnogi poneseni brzim tempom života bili zaboravili.
Uostalom procjene stručnjaka jesu alarmante kad je u pitanju broj oboljelih, ali ne i za ostalo. Malo više pripazimo, nađemo se jedni drugima s lijepom riječi i da pomognemo koliko možemo, uživamo u vijestima da nam se planeta oporavlja, pripazimo na nase stare... I sve ce proći a onda ćemo o tome pričati po kafama kao sto pričamo i o ratu.
I ne bih se složila s onima koji su previše kritični prema zdravstvu. Ti naši doktori već su se jednom pokazali kao heroji u bijelom. U ratu su radili nemoguće. Zašto neko danas misli da oni manje vrijede. Mislim da su oni i danas heroji, na prvoj liniji, dok mnogi sjede kod kuće i kukaju.
Lijepa riječ i osmijeh ne koštaju. Dajmo bar podrčku onima koji se žrtvuju za sve nas i koji ovih dana ne mogu ostati u svojim domovima sa svojim porodicama.
