Postoje profesori koje ne zaboravljate do kraja života. Naprotiv, ostaju u vašem trajnom sjećanju kao snažno civilizacijsko-pedagoško-etički biljezi koji u nekim novim životnim krugovima iznova bude i otvaraju horizonte smisla ljudskogpostojanja. Jedna od takvih ličnosti ostaće nikšićka profesorica latinskog jezika Branka Mandić.
Pedagogija, etički nazori, harizma, elegancija i estetika, dobrota i roditeljski stav, kulturološke vrijednosti, građanski maniri - objedinili su se u ovoj dami koja nije ostavila samo duboki trag u obrazovnoj, već sveukupnoj kulturi građanskog Nikšića, čiji ona s razlogom bijaše dostojni istaknuti reprezent.
Njen trag sa razlogom, pažnjom i sjećanjem ostaje nemjerljiv trag dobra kojeg se treba sjećati i poštovati
Branka Mandić - jedno vrijeme, jedna epoha, vrijednosti, nazori, stavovi i principi, na osnovu kojih se prepoznaje i gradi razlika - diobna linija dobrih i loših svjetova. Branka - svijet dobra, nade, pažnje i ljubavi prema dobrom i lijepom.
Početni, bezrazložni otpori srednjoškolske 1983. godine prema prvoj i drugoj deklinaciji latinskog jezika veoma brzo, metodološki i pedagoški uspješno otklonila je profesorica Branka.
Kao da je na ovaj svijet došla sa neke rijetke planete gracioznosti i kulture, tiho, nenametljivo, ali pažljivo i studiozno, budila je i generacijama razvijala u njenim učenicima svjetove ljudskog dobra.
I više od toga, tamo gdje nijesmo znali da ti svjetovi postoje, da su tu u nama ili među nama, Branka ih je pronalazila kao kakav rijedak, plemeniti materijal.
Jednom, njenim etičkim sluhom pronađen i potvrđen (p)ostajao je našim trajnim ljudskim i svojstvom i dobrom. Prema njenim manirima, nekako smo spontano gradili svoje, učeći i pazeći da ne pogriješimo, jer to ne bi bila, tek obična greška, bilo bi to više od toga.
Brankino uloženo vrijeme, trud i blagost vremenom se pretvorio u ljudski međuodnos i poštovanje, vrijedno trajne i uzvišene kulture sjećanja prema njoj.
Nije nas učila samo jeziku, učila nas je Branka životu, ljudskim mjerama imjericama, gospodstvu, moralu i dobru, odgovornosti i pažnji, onim znacima koji bijahu njen nerazdvojni ukras, podjednako kao i njen diskretni osmijeh nalik onom sa najljepšeg slikarskog platna.
Prosvijećeni duh i umjetnički senzibilitet bijahu joj prirodna svojstva, koja su se posebno izrazila u ljubavi prema muzici, čiju osnovnu muzičku školu završi u Skoplju kod poznate profesorke Romanov, dok je srednju završila u Beogradu u školi “Mokranjac”.
Pored ljubavi prema klaviru vrlo rano razvija ljubav prema francuskom jeziku, pa u tom duhu studije klasičnih jezika latinskog, grčkog i francuskog upisuje u rodnom Beogradu, u klasi šefa katedre akademika Đurića.
U ime razvoja i kulturološkog progresa Nikšića, širila je profesorica Mandić horizonte civilizacije i kulture
Tako formirana ličnost, dobrodošla svakom gradu i državi željnim kulture i progresa, Branka Mandić ranih pedesetih godina prošlog vijeka, zasnivajući brak sa Milošem - Mišom Mandićem, uglednim crnogorskim stomatologom, sa nepunih dvadeset tri godine postaje profesorka latinskog i francuskog jezika u čuvenoj nikšićkoj gimnaziji u čijoj reputaciji, imenu i ugledu je ugradila čitavu sebe bez ostatka, ugrađujući čitav svoj intelektualni i ljudski potencijal.
Ostaje za sjećanje i ponos da je takva renesansna ličnost pored osnovnog matičnog poziva krajem šezdesetih godina 20. vijeka, uspješno i sa istinskom ljubavlju i entuzijazmom rukovodila sekcijama klavira i pjevanja u nikšićkoj Gimnaziji „Stojan Cerović“.
I tako, iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, u ime razvoja i kulturološkog progresa Nikšića, širila je profesorica Branka Mandić horizonte civilizacije i kulture.
Duboki su tragovi, njenog svekolikog trajanja pamtljivog i vidljivog svuda tamo gdje se je njena riječ, duh i djelo prostiralo.
Riječ o Branki, riječ je o arhivu uzoritog i naprednog Nikšića u kome se njegovao manir javnog ispred ličnog interesa, te u tom maniru darivanja emancipacije, dobrote i vrijednosti kulture, Branka Mandić ostade snažni simbol prosvijećenosti društva u kojem je njen građanizam sa stilom odisao i vrijednostima upućivao.
Takav njen trag sa razlogom, pažnjom i sjećanjem ostaje nemjerljiv trag dobra kojeg se treba sjećati i poštovati, onako kako je ona civilizovano i časno poštovala i Nikšić i Crnu Goru, dajući sebe bez ostatka za vrijednosti koje znače društvo evropskih demokratskihideala života i kulture kojima je cjelinom svog bića pripadala.
Arhiv uspomena, zapisa i sjećanja o Nikšiću nezamisliv je bez profesorice Branke Mandić. Nezamisliv je jer je njen život, rad, gospodstvo, vizija imisija oreol uzvišenih po kojime se uspostavlja biljeg boljih i ljepših svjetova.
U ime tog biljega kao uzora, vodiča i tumača kome se treba obraćati i u nekoj novoj kosmogoniji dobra tražiti savjet i savjest, pojedinačnu i kolektivnu, kultura sjećanja prema dami Branki Mandić mjera je elementarne civilizovanosti društava koje drže do sebe.
